Moramo prepoznati stvarne neprijatelje naših života

Centar za Mlade “Kvart” veoma brzo se nametnuo kao jedno od zanimljivijih udruženja građana u Prijedoru. Povodom sve češćih istraživanja u vezi sa statusom mladih u BiH,  razgovarali smo sa projekt menadžerom ovog Centra, Nikolom Kuridžom.

Razgovarali smo  i o situaciji u lokalnoj zajednici u kojoj “Kvart” djeluje, ali i o procesu suočavanja sa prošlošću na lokalnom i na nivou države.

Nikola, juče je objavljen podatak Federalnog zavoda za statistiku da preko 80 posto mladih čeka posao 5 godina i više. Situacija ništa bolja nije ni u Republici Srpskoj. Kako gledate na položaj mladih u kontekstu traženja posla u BiH?

Položaj mladih u našem društvu kao cjelini je izuzetno loš. Zapravo, često se čini da postoji prećutni dogovor ostatka društva da na svaki način opstruiše funkcionisanje mladih u svim sferama. Možemo se sjetiti problema sa ERASMUS programom krajem prethodne godine, kada se činilo da naprosto interes mladih nije uopšte prisutan na horizontu i da ne postoji nešto što bi se moglo nazvati strategijom rješavanja bezbrojnih problema sa kojima se mladi suočavaju na svakodnevnoj osnovi. Kada se izbore sa potpuno nefunkcionalnim obrazovnim sistemom, koji podstiče sve osim istraživačkog rada, otvaranja horizonata i slobodnog mišljenja, mladi se suočavaju sa bosanskohercegovačkim tržištem rada, ako ga tako uopšte možemo nazvati. Da bi na njemu uspjeli da ostvare pravo na rad, koje je dio opšte deklaracije o ljudskim pravima, moraju da ispune nekoliko uslova, a jedan od važnijih uslova je pripadnost odgovarajućoj političkoj partiji, u zavisnosti od mjesta zaposlenja i resora u kojem žele ili mogu da rade.  Poželjna je što bliža rodbinska veza, sa što bolje pozicioniranim osobama u našem društvu, te tako dobijamo porodice zaposlene u javnom sektoru, koji mi kao građani i građanke finansiramo.

Pa, šta onda mladima preostaje, kako do posla?

Jedina mogućnost zaposlenja jeste u javnom sektoru, jer je privreda odavno prisutna samo u prostoru metafizičke projekcije. Na taj način, mladi završavaju u začaranom krugu, koji ih na određeni način prisiljava na pasivnost i apatiju kao ultimativne oblike funkcionisanja i eventualno djelovanje izostaje. Tako dobijamo generacije mladih koji ne samo da su siromašni i apatični, nego i opasno podložni manipulacijama u svim sferama i disciplinama. U takvom okruženju se generišu šovinizam, ksenofobija, nacionalizam, homofobija, seksizam i svi drugi oblici mržnje i straha od drugosti koji opet osiguravaju ostanak iste elite na vlasti i sve se pretvara u sistem samoodržavanja statusa quo koji će nam na kraju oduzeti i najosnovniji oblik postojanja, na ovaj ili onaj način.

Koliko je takva klima o kojoj pričate stvorena od strane aktuelne politike, da mladi jednostavno ne mogu doći do posla?

Jasno je da ne postoji niti volja, niti strategija da se problemi najsposobnijeg dijela društva na bilo koji način rješavaju. Svaki dan smo bombardovani raznim nacionalnim interesima, mirovnim sporazumom koji garantuje određeno uređenje države,  a ono što on takođe garantuje je da na svakoj teritoriji određeni vlastelin ima svoj lični feud na kojem može da radi sve što njegova iskrivljena etika smatra za shodno. U svim tim interesima, kako imaginarnih grupa tako i pojedinaca i pojedinki na pozicijama, gubi se pravo običnog građanina i građanke, te se interesi istih konstantno žrtvuju za ‘’više’’ ciljeve i takvo stanje traje od 1995. godine, ako izuzmemo godine ratnih sukoba. Bezbroj je primjera sumnjivih zapošljavanja, namještenih konkursa i izmišljanja radnih mjesta za pogodne od našeg novca, no u svemu tome mladi, oni koji nisu rođaci ili članovi partije, ne pronalaze svoje mjesto.

Vi djelujete i veoma ste aktivni u Prijedoru.  Koliki je problem nezaposlenost mladih u vašoj lokalnoj sredini, koliko mladi imaju perspektivu u smislu ostanka u sredini kao što je Prijedor?

Prijedor je grad koji može biti posmatran iz različitih uglova. Kao dio Bosne i Hercegovine, on dijeli sve probleme ovog društva, no specifičnosti se ogledaju u tome što je geografska pozicija Prijedora takva da je on blizu Banjoj Luci, a sve više se ponovo osjeti blizina Zagreba. Osim srednjoškolaca i srednjoškolki koji(e) se školuju u Prijedoru, broj mladih je osjetno nizak. Tu su samo oni koji moraju tu biti iz različitih razloga. Ogroman broj mladih je zauvijek promijenio svoje prebivalište za neki veći grad u regionu ili Evropi. To su već rezultati nemogućnosti djelovanja u svojoj sredini, a ukoliko uspješno nađu neki posao, mladi su, skoro u pravilu, minimalno plaćeni, izrabljivani na način da rade i po 12 časova u različitim prodajnim i ugostiteljskim objektima, dok su prijavljeni(e) na radno vrijeme od 2 časa dnevno. Pa se tako događalo da im nadređeni daju instrukcije da govore kako su u prolazu, ako se kojim slučajem dogodi inspekcijska kontrola. U takvoj klimi je sasvim razumljiv njihov odlazak i niko ne čini ništa da bi se takav trend zaustavio!

Kako se živi u Prijedoru? Koji su, pored nezaposlenosti, problemi mladih, ali i ostalih građana Prijedora?

Kao dio društva koje je predugo u tranziciji iz nekakvog oblika socijalizma u neko još uvijek nepoznato, postmoderno fluidno društvo neoliberalnog kapitalizma, i Prijedor duboko tri posljedice ovog procesa. Mladi u Prijedoru su uglavnom učahureni u svojim zajednicama, a osnove tih zajednica su nacija i, manje, religija. Nakon egzistencijalnih problema, koje smo na neki način i mapirali u prethodnim odgovorima, dolaze problemi nemogućnosti kulturnog života. Ukoliko žele da prisustvuju nekom kulturnom događaju, mladi su osuđeni na Kulturno ljeto, koje na čudan način predstavlja samo ruralnu kulturu, ignorišući tradicije kulturnih kretanja u Potkozarju, na koncerte Zvezda Granda za Novu godinu i program Galerije, koji je očigledno diskriminatoran pri izboru umjetnika i umjetnica koji(e) u njoj izlažu. Svijetli primjer jeste Pozorište Prijedor, koje u užasnim uslovima (zgrada se doslovno raspada) svake godine pruža bogatiju i bolju sezonu. Na ove probleme se nastavljaju problemi sa sportskom infrastrukturom, koji je već akutan i dok se Prijedor većim dijelom nalazi u kotlini, ne postoji niti jedan metar biciklističkih staza a izbor sportova kojima se mladi mogu baviti je oštro ograničen. Posebno problematičan život imaju mladi koji odbijaju da se prilagode mediokritetskom kretanju društva u granicama od poslušnosti do podržavanja sistema, kako na lokalnom, tako i na višim nivoima. Svi građani i građanke Prijedora se suočavaju sa problemima ogromne nezaposlenosti, beznađa i visoke stope kriminala. Na sve probleme, nadležni i nadležne ostaju nijemi(e) i ponašaju se kao da je sve u najboljem redu, obećavajući infrastrukturne projekte koji se nikada ne ostvaruju, radna mjesta koja ostaju u području imaginarnog, te održavajući podjele između različitih grupa, kao uslov njihovog opstanka na pozicijama.

Koliko je teško baviti se problemima jedne lokalne zajednice kao što je Prijedor? Vi nekad svjesno birate teme i iznosite stavove koji se kose sa mainstream razmišljanjem većine građana…

Mi smo jedan mali kolektiv koji se trudi djelovati i reagovati na sve stvari koje mi prepoznajemo kao važne. Prijedor posjeduje izuzetno snažnu antifašističku tradiciju, koja je iz određenih razloga potisnuta ili sasvim iskrivljena. Nakon pogroma nad lokalnim stanovništvom u prvoj polovini 40-ih godina 20. vijeka, Prijedor je uspješno nastavio život kao multietnička zajednica, te je sve do 90-ih godina 20. vijeka važio za mali, ali progresivan grad u jugoslovenskoj provinciji. Mi reagovanje na zločine počinjene 1992. godine u Prijedoru smatramo građanskom, odnosno ljudskom dužnošću, kako prema lokalnoj zajednici u kojoj djelujemo, tako i prema čovječanstvu uopšte. Odbijanje suočavanja za najstrašnijim događajima, zločinima, etničkim čišćenjem, te potpunom dehumanizacijom društva u tim godinama, generiše odnos građana i građanki koji čak i djevojku koja mirno izvodi performans na gradskom trgu nazivaju nečijom plaćenicom i pokušavaju fizički da je pomjere sa njene pozicije. Može se učiniti da takva reakcija otežava djelovanje u ovoj sredini na način na koji mi to radimo, ali ga baš ona čini neophodnim i nezamjenjivim. Predaleko je sve ovo otišlo da bismo samo mirno gledali potpunu propast svih ljudskih vrijednosti samo zbog nečijeg odbijanja da se suoči sa činjenicama.

Vi ste reagovali na otkrivanje masovne grobnice Tomašica i to konferencijom “Kultura sjećanja – istorijski lomovi i savladavanje prošlosti, kako se odnosimo prema prošlosti”. Koliko se po Vama Prijedor suočio sa prošlošću i na koji način treba raditi na procesu suočavanja sa prošlošću?

Na intimnom nivou, vjerovatno je da je većina mentalno zdravih građana i građanki svjesna ozbiljnosti zločina koji su počinjeni u njihovom gradu. No, kada je potrebno da se nešto po pitanju toga učini, čak i samo da se zločin kao zločin osudi, većina glasova se automatski pretvara u muk, koji zapravo jeste pokazatelj na kojem nivou iskrenosti i humanističkih principa funkcioniše Prijedor. Šutnja je generisana strahovima, realnim i onim potpuno iracionalnim. Ljudi su lobotomizirani 20 godina i ovo je očekivani rezultat, školski primjer paranoje koju se niko od odgovornih ne trudi da obeshrabri.  Ne znam da li je hrabro reći da je Prijedor na početku procesa suočavanja sa svojom prošlošću ili ga tek treba započeti, a dužina procesa zavisi od društva u cjelini. U konstrukciji procesa suočavanja sa prošlošću svakako moramo posmatrati širi kontekst od onog lokalnog. Mi, kao organizacija, smatramo da je istinski process suočavanja sa prošlošću moguć samo kroz priznavanje svih žrtava u Bosni i Hercegovini kao ravnopravnih i da se žrtvama mora pristupati na što individualnijem nivou. Nikako ne smijemo dozvoliti da ubijeni i ubijene građani i građanke Bosne i Hercegovine postaju samo statistički podaci kojima političari(ke) manipulišu u cilju sticanja političkih poena. Proces pomirenja mora biti građanski proces ili se on neće ni desiti.

Na koji način se oduprijeti matrici po kojoj većina ljudi na ovim prostorima funkcioniše? Ovim imam na misli sveprisutni nacionalizam, koji tinja neprestano…

Moramo prepoznati stvarne neprijatelje naših života, moramo se stalno iznova truditi da kritički mislimo o svemu, informisati se na sve dostupne načine i uvijek provoditi ‘’kritiku svega postojećeg’’. Ne smijemo dozvoliti da nas zaglupljuju i da nam kroz javne servise, koji su sasvim transparentno privatni, govore šta ili koga trebamo da volimo, mrzimo, koji su naši interesi i kako je uvijek neko drugi kriv za nesposobnost onih koji akumulišu svoja bogatstva preko naših leđa. Nakon toga, moramo se pozabaviti stvarima koje sve nas pogađaju, bez obzira na nacionalnu pripadnost, rasu ili neku drugu karakteristiku i vidjećemo da smo svi u istim pozicijama. Ne smijemo dozvoliti da budemo žrtve krilatice ‘’Zavadi pa vladaj’’.

Čini se kako je ekonomska situacija u BiH sve gora, svakim danom čujemo nove i nove priče koje nas u to uvjeravaju, pa opet ne vidimo ljude na ulicama, ne vidimo neka masovnija događanja te vrste, zašto je to tako?  

Upravo imamo situaciju koja je na prvi pogled paradoksalna, ali dubljim uvidom će nam biti jasno šta je na djelu. Obrazovni sistem stvara sluge sistema, osujećuje svako odstupanje od normativa, nagrađuje prosječnost. Uporedo sa obrazovnim sistemom, medijska mašina na najsuroviji način, moglo bi se reći sjevernokorejskog modela, ispira mozgove, manipulišući kako istorijom, tako i sadašnjošću. Na to sve se logično nadovezuje upravo ta katastrofalna ekonomska situacija, koja nužno dovodi sve građane i građanke u stalni strah za preživljavanje dok socijalna politika zapravo i ne postoji. Vladajuće strukture se stalno trude da ne dozvole prevelikom broju građana i građanki da dođu do resursa sa kojima bi zapravo mogli da mijenjaju stvari, a ti resursi jesu kvalitetno obrazovanje, elementarni finansijski kapacitet te oslobođenost od stalnog straha od neke vrste odmazde. Sve više se čini da je na djelu jedan posebno ozbiljan oblik zloupotrebe položaja od strane vladajućih struktura. Dok se te stvari ne promijene i dok god bude ‘’in’’ piti kafe po centralnim šetalištima naših gradova, glumeći uredno društvo, dok nam svima životi zavise od samovolje moćnika i moćnica, neće biti većih promjena iniciranih od samih građana i građanki. Mi tek trebamo da ostvarimo neki oblik civilnog društva kao subjekta u društvenim tokovima.

Kakav je vaš odnos sa lokalnom vlašću u Prijedoru, kako se podržavaju aktivnosti koje vi implementirate?

Naš rad je potpuno transparentan, te smo na sve relevantne događaje pozivali i predstavnike i predstavnice lokalne vlasti, ali niko od njih se nije odazvao. Generalna klima je odbijanje saradnje od strane lokalnih vlasti, iako smo mi kao dio civilizovanog društva uvijek spremni na dijalog. U nekoliko navrata smo bili žrtve targetiranja gradskih službenika koji su spekulisali o seksualnoj orijentaciji članova(ica),  kao da bi alternativna seksualnost mogla nekoga da diskredituje u 21. vijeku.
Razgovarao Elvir Padalović

Buka.com