Čitao/la sam na portalu grada.
Rečenicu koja ukazuje na rasprostranjeno shvatanje da Prijedor ima jedan news portal izgovaraju građani bez obzira na godine, obrazovanje, društveni status, posao kojim se bave, uključujući i one od kojih se očekuje određen nivo medijske pismenosti – sudije, viši policijski službenici, političari, pravnici, prosvjetni, zdravstveni i socijalni radnici, advokati, ekonomisti, inženjeri…
„Pa, ja sam zato uklonio svoje ime i broj mobilnog sa sajta. Masa ljudi zove, što si pustio ovo, što nisi ono. Ne mogu više objašnjavati šta je moje, šta nije moje“, kaže Aleksandar Žunić koji od 2008. godine ima www.gradprijedor.com.
“Najviše su zvali zbog fotografija noćnog života grada. Pa, kaže, nije trebalo da sam tad u Prijedoru.Ili, ja sam na bolovanju, ne smiju me vidjeti s posla. Ili dođe na koncert s ljubavnicom i stane za prvi sto do bine. Ili, kaže, ne smije se vidjeti da pijem. Ovo je, na primjer, bio slučaj s igračima jednog kluba. Oni su baš bili naporni, tražili da uklanjam slike gdje se vidi alkohol pred njima. Izgube utakmicu, pa im ja kriv. Poslije su pili iz šolja za kafu. Majke mi! A ja iz inata jedno vrijeme objavljivao samo vijesti sa utakmica koje izgube”, sjeća se Žunić.
Pored online platformi Gradske uprave i portala u čijem sadržaju prevladava Prijedor, ali u naslovu nemaju ime grada /npr. kozarac.eu i kozarac.ba/, u gradu na Sani je sedam aktivnih news portala koji u imenu imaju Prijedor[1]. Nijedan nema pratiocima dostupnu informaciju o vlaništvu ni da li je /i na koji način/ registrovan. Tri od četiri nemaju nijedno ime.
“I ljudi koji me poznaju godinama i koji znaju čime se bavim, pitaju koji je ono moj. Ili pitaju za neku objavu što nije vezana za Prijedor. A ja to ne radim, pa i tako vidim da brkaju”, kaže Aleksandar Drakulić, urednik www.prijedordanas.com.
Pojavom online medija, televizija, radio i štampa izgubili su monopol i dobili konkurenciju na tržištu informacija, ali i dalje ne postojipropis koji portale obavezuje naregistraciju. U međuvremenu, svako može da radi šta hoće.
“Za klijente koji traže da oglašavanje plate putem računa uslugu naplatim preko prijatelja koji ima srodnu firmu. Od političara mi nikad niko račun nije ni tražio”, kaže jedan od vlasnika prijedorskih portala.
“Te klijente prepustim kolegi koji vodi drugi portal, a neko njegov je registrovano pravno lice, jer je meni ovo usput, ne živim od toga. A s političarima samo keš”, kaže drugi.
Političari na razmeđu digitalnog i papirnog
“Na početku sam, sjećam se,naplaćivao 20 KM po objavi. I to išao na događaje, fotografisao. Posljednja dva-tri izborna ciklusa ne. Oni šalju, ja ne moram nigdje, 50 KM po objavi. A sad će biti skuplje”, kaže Drakulić.
“Pa, prvo zato zato što sam 2023. godinu završio s 4,5 miliona posjeta, a 2014. krenuo s manje od pola miliona. I odavno vidim uticaj svog portala na kreiranje javnog mnijenja u ovom gradu. A drugo zato što su oni sve ono što se nekad podrazumijevalo – tribine, pres konferencije, upaljače, planere, kačkete, olovke, rokovnike, kalendare – zamijenili digitalnim oglašavanjem. Sjećam se izbora 2020. godine, otvoriš na telefonu snimač zvuka, na aplikaciji prvo reklama kandidata za gradonačelnika”, dodaje Drakulić. “Da, da, uzimaš njegovu izjavu, gledaš ga na ekranu telefona i gledaš ga ispred sebe”, smije se.
“I kod mene će usluge za političke subjekte biti skuplje”, najavljuje. “Zato što su teški, brate! Ikad-nikad naplatiti. Obećavaju, lažu, otežu, odugovlače, iscrpljuju… Jedni su mi i dalje dužni. Došlo do promjena kod njih u partiji, pa,kad ih opomenem, kažu nemamo mi ništa s onima prije nas”, dodaje Žunić.
I Drakulić ima iskustva sa dužnicima. Znao je preko slike kandidata velikim slovima napisati“Otkazano zbog neplaćanja” i poslati to izbornom štabu. I onda taj kandidat odmah plati dug.
“Nije tu stranka odgovorna, jer ima desetak godina otkad su se nekadašnje uravnilovke, kada je iz partijskih budžeta svima finansirano sve jednako, prebacile na pojedinačne kandidate gdje svako sebi finansira kampanju, pa mnogi dižu i kredite, pored onog jednog obaveznog, da kažem opšteg dijela, koji i dalje plaća stranka. Doskora mi je i jedna velika stranka dugovala 300 KM za 2022. Sad mi duguje još samo jedan kandidat, baš iz te iste stranke”, priča Drakulić.
Filip Fićović aktivan je od 2015. u oblasti digitalne diplomatije, a od 2020.je u političkim partijama u Republici Srpskoj angažovan za digitalno oglašavanje. Iako je pandemija korone cjelokupnu političku kampanju prenijela na displej, ističe da i dalje tradicionalno oglašavanje prevladava i da je digitalno nebo na ovim prostorima gotovo prazno, a digitalna pismenost nerazvijena, kao i svijest da su online mediji, društvene mreže i mobilne aplikacije budućnost.
“Političari uglavnom ne razumiju procese. Misle da ima neki ključ, da su kompjuter i dva dugmeta dovoljni za milijardu pregleda. Takođe misle da se parama rješava sve. Vidi, na primjer, da neko ima 300.000 pratilaca. Hoće i on. Ne pita koliko košta. Pa, ne mogu da ti uzmem pare, a da te gleda neko iz Pakistana”, kaže Fićović.
Visoko pozicionirani funkcioner sa dugogodišnjim iskustvom u radu izbornih štabova političkih partija kaže da se bez tradicionalnih kampanja ne može pristupiti svim ciljnim grupama, ali da to ne znači da digitalno oglašavanje treba zapostaviti, te da će oba pristupa biti zastupljena i za ovogodišnje lokalne izbore u BiH.
“Za prošle izbore, opšte, imao sam sastanke sa ljudima iz pet od ovih sedam portala, a saradnju dogovorio s dvama, vodeći se cijenama usluga i pokazateljima o dosegu. Nemaju oni istu publiku.Tad sam još htio neke pozicije banera, ali je to već bilo zakupljeno. Zato sam sad krenuo dosta ranije. Ono što je tad neko već bio zauzeo prije mene, sad sam već riješio i moje je”, pojašnjava.
“Prekupljen” i fotograf
Lokalni informativni portali imaju različit pristup radu u izbornim godinama: od potpunog ignorisanja, prekoad hoc i neplanskog, do organizovanog, uz blagovremeno obraćanje svim političkim subjektima koji učestvuju u izborima.
Senudin Safić u novinarstvu je gotovo četvrt vijeka i s grupom ljudi vodi portal www.mojprijedor.comkoji se finansira od donacija pratilaca i ne radi marketing uopšte, pa tako ni političko oglašavanje.
„Raja, a ne politika. I to ljudi prepoznaju i tako plaćamo troškove“, kaže Safić.
“Nikom se ja ne obraćam, niti zovem, niti ih tražim. Ko mi se obrati, pošaljem ponudu. Nekad drugi vide, pa se i oni onda jave. Ko se ne obrati, ja ga ni ne ganjam. Sa šest sam političkih partija dosad radio, ne, ne, sa sedam”, kaže Žunić.
“U aprilu ili maju prestanem objavljivati stranačke aktivnosti koje dotad objavljujem u okviru redovne infromative. U junu ili julu šaljem političkim subjektima ponudu usluga sa cjenovnikom. Nekad misle da su u privilegovanom položaju jer su me angažovali, pa i prije kampanje, ono kad se mnogi pojavljuju na događajima s kojima nikakve veze nemaju, pitaju gdje sam ja na ovom događaju, što nema moje slike, moje izjave. Nema jer si tu govorio kao kandidat, a kao funkcioner si tu suvišan, nema veze događaj s institucijom koju predstavljaš”, kaže Drakulić.
Susretao se, kaže, i sa pokušajima udaraca ispod pojasa, iako im na vrijeme objasni pravila – nema nepotpisanih sadržaja, nema lažnih potpisa, nema uvreda ni govora mržnje, a pogotovo ne demantija nečega što kod sebe nije ni objavio. Komentare moderira, sve koji dođu sa lažnih profila briše, a za oko 300 riječi i kombinacija ima restrikcije, i po cijenu manjeg broja interakcija.
“Neki misle, ako plate, objaviću šta god oni žele. Uoči lokalnih izbora 2020. jedan dan mi gotovo polupanično, najavljuju da ću dobiti video i da ga pustim što prije. Nema izvora, potpisa, ikakvog znaka, ikakvog vizuala da bi se nedvosmisleno povezao s tom strankom. A traže da ga pustim sa svog YT kanala. Pošaljem to svom tehničkom saradniku da pogleda, kaže: ‘Šta je ovo, brate?!’ Odbijam to objaviti pod takvim uslovima”, sjeća se Drakulić. “I što je najsmješnije, do kraja kampanje, bilo još desetak dana, ništa mi više nisu poslali, a plaćanje ide po broju objava”, svjedoči Drakulić.
Budući da radi i kao fotograf i videograf, Drakulić je imao i te angažmane za političke subjekte. Iako nisu ni u kakvoj vezi s portalom, prišivane su mu stranačke etikete. Vjeruje da je to prevaziđeno, jer je sarađivao sa osam političkih partija i jer raste i broj kandidata koji koriste usluge njegovog portala, a, prema statistici koju vodi, više od 70 odsto onih koji su se kod njega oglašavali, dobili su izbore.
“Ima jedna pojava, koja uopšte nije rijetka: da te zivka, zanovijeta, maltretiraneko ko uopšte nije u dogovorima ni učestvovao ni naveden kao neko ko ti se ima pravo obratiti s nekim zahtjevom. Što je veća stranka, takvih je sve više. Jednom sam tako odbio slati fotografije osobi iz okruženja tadašnjeg ministra. Objasnio sam da nije uopšte problem da i njoj šaljem, meni je to samo jedna adresa više u ’cc’, ali samo ako mi tako kaže osoba s kojom sam sve dogovarao. Odjednom, počinje se na tribinama koje fotografišem za tu stranku pojavljivati još jedan fotograf. Zovnu me iz druge velike stranke da pitaju mogu li raditi za njih, jer im je taj samo nestao. Taj izraz, ‘prekupiti’ nekoga, dotad sam čuo samo kad se kandidati žale da su drugi već ‘riješenom’ članu biračkog odbora dali bolju ponudu, pa kaže, ‘prekupili’ mi ga”, kazuje Drakulić.
“Ničiji” će se tek cijeniti
Što se tiče informativnog dijela, kriterijum mu je od početka bio da sadržaj ima veze s Prijedorom, bilo da je, kako kaže, na ponos ili na sramotu. Ranije mu je zamjerano što objavljuje vijesti o masovnim grobnicama, logorima i ratnim zločinima u svom rodnom gradu, sad mu se zamjera što objavljuje sadržaje u kojima se kritikuje vlast – na primjer, tekstove o otvaranju rudnika u Bukovoj kosi i Bistrici.
“Sarađivao sam godinama unazad s Gradskom upravom, četiri su se gradonačelnika promijenila. I u ugovoru o djelu mi je pisalo: medijsko praćenje i promocija Grada, što sam ispoštovao, i preispoštovao. Odjednom čujem da se samo meni ne produžava ugovor. Pitam visokog zvaničnika Gradske uprave zašto. Kaže: ‘Ne sviđa se stranci što objavljuješ vijesti sa BN-a.’/smijeh/ Jesam bio zatečen, ali sam nastavio raditi sve isto. Sad da ponudite nagradu mojim čitaocima da prepoznaju na sajtu kad se to desilo, neće uspjeti. Nema razlike u praćenju aktivnosti Gradske uprave prije, za vrijeme ni poslije ugovora[2]. Ja se na taj nivo ne spuštam”, zaključio je Drakulić.
S druge strane, Žunićev pristup je da ne želi objavljivati ružne stvari. Ne smatra da je to podilaženje vlastima, nego autocenzuru obrazlaže ovako:
“Zato što volim svoj grad.”
Na primjeru Prijedora, a koji osilikava stanje i u drugim lokalnim zajednicama u BiH, vidimo male online portale koje vode fizička lica kojima to nije ni jedini ni osnovni izvor prihoda. Ono što ih dalje razlikuje od velikih portala, a koji su mahom registrovani kao udruženja građana /Birn, Buka, Kapital, CIN, Gerila, Žurnal…/, jeste to da nemaju klasične novinarske redakcije, da veliku većinu vode ljudi bez prethodnog iskustva u medijskoj industriji, da daleko manje sadržaja proizvode nego što preuzimaju od drugih, a da sve više zauzimaju informativni prostor – nesrazmjerno vlastitoj produkciji i kapacitetima.
Publika je stoga uvijek – pa i u izbornoj godini – izložena jednako i onima koji teže standardima profesije na čijem su terenu i onima kojima je nepostojanje regulative izgovor.
„Problem je što veliki broj ljudi ne prepoznaje razliku. Zato obrazovni sistem vapi za uvođenjem medijske pismenosti, ne od škole, već od vrtića“, rekao je Zoran Petoš iz Koalicije „Pod lupom“ koji izbore u BiH prati od 2008. godine, a koji u Udruženju građana „DON“ Prijedor radi i projekte u vezi sa medijskom pismenošću.
Kaže da lokalni portali imaju ogromnu informativnu ulogu uopšte, pa tako i u izbornim godinama, pogotovo kad su lokalni izbori. Vjeruje da će doći dan kada će i politički subjekti njegovati higijenu oglašavanja, da će birati gdje će se oglašavati ne samo na bazi dosega nego izbjegavati one koji su kompromitovani:
Rečenicu s početka teksta nikad ne izgovaraju ljudi koji su na bilo koji način vezani za medijsku industriju. Jer impresum je svetinja.
„Mi, u internoj komunikaciji, govorimo: kod Saše, kod Žune, kod Velida, kod Gige, kod Šijana… I znamo, što se kaže, u bocu, šta ko hoće, a šta neće pustiti“, kaže novinarka iz Prijedora. „Da, da, predvidljivi su, kao i tradicionalni mediji. To im jeste zajedničko“, smije se.
/U vrijeme nastajanja ovog teksta Evropska unija je donijela odluku o početku pristupnih pregovora s BiH. Prijedor je jedna od lokalnih zajednica u kojima su tim povodom osvanuli bilbordi s proevropskim porukama. Tema pregovora biće i zakon o transparentnom vlasništvu nad medijima, gdje evropski standardi podrazumijevaju da su javnosti dostupne informacije o svim udjelima u vlasništvu većim od pet odsto./
[1]Na upit upućen na adrese sedam prijedorskih portala, s molbom da osobe zadužene za uređivačku politiku budu sagovornici, tri su pristala, www.prijedor24.com je rekao da nema vremena, a tri nisu odgovorila.
[2]Iz Gradske uprave Prijedor nisu odgovorili na pitanja kojih od sedam portala su koristili usluge u periodu od 1.1.2020. do 29.2.2024. godine, po kojim kriterijumima, na osnovu kojih vrsta ugovora, sa kojim fizičkim ili pravnim licima, za koje vremenske periode i za koje mjesečne iznose.
Katarina Panić/ Zamisli.ba
