Smrt je sastavni dio života, neminovni kraj “ODLAZAK”svih nas .Kada dođe od Boga lakše prihvatimo gubitak voljene i nama drage osobe. Kada dođe od ( ne) ljudske ruke teže prihvatamo i nikad se ne oporavimo. Dođe do mene vijest ,a iskrena da budem i očekivala sam taj žalosni haber da je umrla moja komšinica Senija. Žena koju bi što kažu na rane previo, a u njenom srcu bilo je rana i tuge da bi dobri pisci i istoričari mogli knjige napisati .
Boli činjenica da je nema, boli nepravda koja joj je učinjena, boli pustoš koja ostaje u mojoj mahali, u mom selu, u mom gradu. Tješim se “ne pati se, smirila se u Džennetu je”.
Još jedna majka Prijedorčanka zatvori svoje oči, ranjeno srce prestade da kuca,a duša napaćena ode svom Gospodaru.
Ode majka Senija Čaušević rođena Tatarević, jedna od petnaest majki iz moje mahale kojima katili djecu ubiše na pravdi Boga. Jedna od 150 majki iz mojih Hambarina ,i jedna od hiljade majki prijedorčanki koje nisu i nikad neće pravdu dočekati…..
Jedna od stotine umrlih majki koje niko ne obiđe, čiji život, patnju, bol, nepravdu niko ne opisa,zapisa, kao da nisu ni živjele, a ni vijest o smrti niko objaviti neće…..
Kada bi me pitali da opišem majku Seniju jednom riječuju to bi bila riječ “NEČUJNA”.
Čitav život je bila tiha, mirna i nečujana, čak i kada je hodala njeni koraci su bili nečujni. Živjela je moja Senija sretno do 1992 godine, sina jedinka oženila, kćerku jedinicu udala, četiri unuke dobila. Niko sretniji od nje i njenog Muharema. Kuća , okućnica, dvorište sređeno, sreću su dijelili sa rodbinom i komšijama, ne sluteći ni oni ni niko od nas da će neljudi, katili uništiti njihov i naše živote.
Ubiše katili mojoj Seniji sina Nisada i suprga Muharema, brata i šest bratića,( suprug i sinovi majke Have), djevera,svekrvu, tetku i još mnogo, previše Tatarevića i Čauševića u rodnim Zecovima i Hambarinama.
Skrhana od bola i preteškim teretom na duši provodi svoje dane u izbjeglištvu, nada se, moli, traži, saburi , čeka povratak na spaljeno ognjište.
Dočeka ,vrati se ….. napravi kuću i uredi dvorište onako kako bi to i njeni Muharem i Nisad uradili da su živi.
Useli moja Senija u svoj novi dom, u svoje Hambarine , sa njom se useli tuga i bolest.
Dane ,mjesece , godine i decenije proživi u svojoj kući ,sa svojim komšijama tješeći jedni druge u svom bolu i samoći.
Koliko se samo teški uzdaha, nečujnih krikova otelo iz njene duše ???
Koliko se suza spustilo niz njeno umorno lice ???
Koliko je priča ispričala sama sebi tražeći svoje najmilije praznim pogledom po sobi ???
Samo zidovi i Allah zna….
Teška, preteška je sudbina Senije i svih majki prijedorčanki…..
Utjehu su davale jedna drugoj, tješile se, pomagale kao sestre slagale čitav život. U mladosti dijelile su sreću, u starosti tugu, bol i nepravdu.
Koliko sabura i snage stane u krhko, bolesno i tužno srce ?
Koliko svitanja budne dočekaše, koliko Dova upućenih Allahu, da ih sastavi u Dženetu sa djecom , muževima braćom … izrekoše u tišni dok su im suze klizile niz lice i usne….
Nikada saznati nećemo….
Niko ko to nije proživio ne može da shvati i nikada shvatiti neće.
Seniju i sve majke krasila je dobrota, sabur, merhamet ,uzeše im sve osim vjere i dostojanstva. Nečujnim koracima idu, “STAZAMA TIŠINE”, odlaze svojoj djeci, zahvalne Allahu što je uslišio njihove Dove .
Draga moja Senija …. nečujno i tiho si živjela cijeli život, nečujno i tiho si otišla u Dženetske odaje svome sinu,mužu, bratu, bratićima, svojim drugama . Molim Allaha da ti otvori Dženatska vrata i u Dženetu sastavi sa tvoijm najmilijima. U mom životu i srcu imala si posebno mjesto i tu ćeš i ostati Nečujna Moja .El Fatiha 💔😥🤲
Umihana-Hana Kekić
