Piše: Anto Tomić
Nekad
Dok se po Deželi, k'o fol ratovalo, to nam je djelovalo nekako avanturistički uzbudljivo, konačno da se i u našim krajevima nešto zbiva.
Vukovar, Pakrac, Lipik, Dubrovnik su bili nešto bliži, ali ni to nas se nije previše ticalo.
Dok su po Bosni harale horde zla, to nije bio naš rat.
Kad su Kozarac i Mataruško brdo sravnjivali sa majčicom zemljom, ispijali smo gemištece i igrali bele.
Dok su nesrbe odvodili u “sabirne centre”, bilo nam je hladno oko srca, ali ništa više.
Al’ kad dođoše po nas, bi malo drugačije…..
Danas
Dok nam niječu jezik naš bosanski, mi šutimo.
Dok nam zemljicu rodnu otimaju i k'o na pijaci rasprodaju, ramenima sliježemo.
Dok nam istoriju prekrajaju, po guz'ci se češkamo.
U “Konjević polja” gledamo k'o telad u šarena vrata.
Dok spomenike žrtvama zabranjuju, ratnim zločincima iste podižu, zlikovce k'o heroje dočekuju i istima imena ulica nadjevaju, trpimo – šutimo i u boga se ufamo.
Dok nam postgenocidaši uz svesrdnu pomoć podguznih muha gaće kroje, mi čekamo na bolje dane.
Dok nas i dalje terorišu, progone, ponižavaju, po torovima razvrstavaju, po dužini čune popisuju, mi saburišemo.
I nikad ništa pametno naučiti.
Koji smo mi retardirani šupci !
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.