Davno je rečeno da se stvarni mir ne ogleda u prestanku tenzija, nego u prisustvu pravde. Pravde neće biti bez prava i njegove dosljedne primjene, što je temelj funkcioniranja pravne države. Bosna i Hercegovina je država koja ima Ustav i zakone, od kojih su neki dobri, ali ima ih i diskriminirajućih prema pojedincima i pojedinim skupinama društva. No, zanemarivanje prava i njegovo iskorištavanje s ciljem ostvarenja uskih interesa ili pak bijega od sankcija za počinjena krivična djela česta je pojava u Bosni i Hercegovini. O poziciji prava u Bosni i Hercegovini govorimo s prof. dr. Enesom Hašićem, redovnim profesorom na Pravnom fakultetu Univerziteta u Zenici.
Na početku, recite nam koja je pozicija prava u Bosni i Hercegovini? Jesmo li mi građani pravne države?
U nizu problema koje Bosna i Hercegovina jeste i problem funkcioniranja ili nefunkcioniranja pravne države. Nažalost, nismo koristili i ne koristimo pravo i pravnu državu u punom kapacitetu, i dokle god to ne budemo činili, imat ćemo problema i u drugim segmentima. Pravo i pravna država zapravo je sistem koji funkcionira uvijek i jednako prema svima u svakoj mogućoj situaciji. Čini se da se mi u BiH mnogo više fokusiramo na rješavanje nekih pitanja politikom koja je dakako neophodna i važna, međutim, pravo je još važnije i pravo mora biti iznad ostalih segmenata, pa i iznad politike. Pravo znači i to da svaki građanin kada čini bilo šta što nije u skladu s pravom, mora biti jednako tretiran, od saobraćajnih prekršaja pa do vršenja izbora imenovanja u različite institucije sistema itd. Često se kaže da nemamo zakona. Naprotiv, mi imamo zakone, čak imamo i dosta dobrih zakona, tako da problem nije tu, nego u neprimjenjivanju prava i tih zakona.
Čini se da bh. građani slabo koriste pravo i pravne mehanizme prilikom rješavanja svojih pitanja.
U našem je društvu općepoznato da je vrlo teško ili često nemoguće da neko, računajući da će pravo funkcionirati, konkurira na bilo koje radno mjesto, pa i u javnim službama, i da bude siguran da će, zato što je najbolji i zato što će suštinsko pravo biti primijenjeno, na tom konkursu proći. Ta nada i ideja da pravo funkcionira u tom segmentu zapravo je uništena u našim ljudima. Također, mnogi građani znaju da u situacijama kada čine neki prekršaj neće biti isti tretman za svakoga ko takav prekršaj počini. S tim u vezi, pravna država nam ne funkcionira, a politika ne daje dovoljno poticaja da pravna država profunkcionira.
U čemu je ključni problem nefunkcionalnosti? Evidentno je da imamo i pojedince i grupacije kojima je u interesu da se pravo zaobilazi?
Suštinski, problem je negdje drugdje, a ne u pravu. Pravo je po osnovnoj definiciji izraz političke volje koja se oblikuje putem zakona i drugih propisa. Ipak, zasigurno je da pojedinci i pojedine političke opcije dovoljno ne shvataju značaj nalaženja mehanizama da upravo u pravu izraze ono što jeste naša obaveza. Nama, kao članici Vijeća Evrope i nekome ko pretendira da bude u okviru Evropske unije, ne bi trebalo da bude sporno implementiranje presude “Sejdić – Finci”. U sistemima koji sebe nazivaju demokratskim svi građani imaju pravo birati i biti birani, makar formalno; druga je stvar hoće li se to suštinski ostvariti. Mi ne možemo dogovoriti način na koji ćemo to riješiti jer se tu upliću drugi politički interesi. Kod većine onih koji bi trebali da provode pravo ne postoji želja da se uspostavi pravna država. To je začaran krug iz kojeg je teško izaći. Politika često smatra da je bolje što je stanje ovako nesređeno.
U tako nesređenom stanju često dolazi do diskriminacije i ugrožavanja pojedinaca i pripadnika različitih naroda na teritoriji na kojoj oni žive. U BiH žive konstitutivni narodi i ostali i svima njima su prava zagarantirana Ustavom. Koliko ih oni zaista imaju na terenu, posebno manjinske skupine u mjestima u kojima žive?
Lahko je izvući ocjenu da su prava svih na različitim nivoima ugrožena. Samo pravo svih ljudi da ekonomski opstanu na ovim prostorima već petnaestak godina je ugroženo. Ključno pitanje kojim bi se trebala baviti i politika i pravni sistem jeste da se stvore pretpostavke za zapošljavanje, i tu su jednako ugroženi svi, zavisno od mjesta gdje borave. Naravno, onda kada se nađete u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, bilo da je riječ o Federaciji ili Republici Srpskoj, ako ste pripadnik naroda koji formalno jeste konsitutivan ali u suštini to nije, onda imate dodatne probleme, jer ne možete jednako kao ostali pristupiti javnim službama zato što se taj pristup i ne događa putem prava, putem legalnih i korektnih procedura i konkursa, putem primjene zakonskih odredbi da na pojedinim mjestima shodno nacionalnim i drugim odnosima treba da budu zastupljeni pripadnici svih naroda, nego se pristup tim javnim službama ostvaruje pomoću politike.
Kod nas je i pitanje izbora jednog šumara postalo političko pitanje. Ne gleda se je li on stručan za šumarstvo, već je neophodno da je on involviran u političku opciju koja je trenutno na vlasti. Javna je tajna da svaka strana gura svoje kadrove i raznorazne upravne i nadzorne odbore ili direktorska mjesta u institucijama. Tu se ne gleda stručnost i sposobnost. Mnogo je takvih primjera, nažalost. Uzmimo, naprimjer, Bosnalijek. Valjda je normalno da u tom nadzornom odboru budu ljudi koji se najbolje razumiju u farmaceutsku industriju. Kako da ja budem u sličnom upravnom odboru kad se ne razumijem u tu oblast!? Međutim, taj kriterij ne postoji. Umjesto da idemo linijom ukupnog ekonomskog prosperiteta i razvoja, dosta toga se dogovara politički.
S druge strane, na osnovu mojih iskustava i kretanja po državi, te obavljanja funkcije ombudsmena u Banjoj Luci, mogu reći da se sigurnosni aspekt življenja ljudi na pojedinim prostorima može ocijeniti pozitivnim. S vremena na vrijeme bude incidenata, ali ljudi mogu funkcionirati. Međutim, ugroženo je njihovo ekonomsko pravo i pitanje ekonomskog opstanka, a to pitanje je rijetko ili skoro nikada ozbiljno stavljano u politički fokus.
Osvrnimo se sada na ustavno sudstvo u državi. Česti su napadi na suverenitet Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, dok se zanemaruju nepravilnosti u radu entitetskih ustavnih sudova.
Ustavno sudstvo je generalni problem s kojim se suočavamo. Možda najbolje funkcionira Ustavni sud Bosne i Hercegovine, uzmemo li u obzir okolnost da tamo sjede i tri strana suca, pa se na određen način u specifičnim i kritičnim situacijama može čuti i mišljenje nekoga ko je sa strane. Entitetski ustavni sudovi, prije svega ovaj u Federaciji, imaju elementarne probleme te se, recimo, u Federaciji Ustavni sud već godinama ne može konstituirati. S druge strane, pitanje tog izbora u Ustavni sud RS-a nije samo pitanje struke, kao što sam ranije pojasnio. Lično sam bio učesnik nekoliko konkursa pa mi je taj proces poznat. Tu je na djelu pitanje političke podobnosti i spremnosti da se bude politički poslušan, da ne kažem samo podoban. S tim u vezi, u skladu s činjenicom da je Ustavni sud RS-a tako konsituiran, on zasigurno ne može garantirati ni tu formalnu sigurnost. Dobar dio ljudi koji tamo sjedi bio je aktivno politički angažiran u pojedinim političkim strankama.
U medijima se vodila polemika oko naziva jezika na kojima je dostupan oficijelni portal Ustavnog suda Republike Srpske. Koja je zapravo pozadina tog slučaja?
Kad je riječ o tom problemu jezika, moramo biti svjesni da je mnogo toga u BiH nastalo kompromisnim rješenjima. Koliko je meni poznato, Ustav RS-a čak nema odredbu ni o srpskom jeziku. U tom Ustavu stoji da su službeni jezici Republike Srpske jezik srpskog naroda, jezik bošnjačkog naroda i jezik hrvatskog naroda. U skladu s tim, na portalu Ustavnog suda trebalo bi da stoji “jezik bošnjačkog naroda”, dakle ono što piše u Ustavu. Srpski jezik formalno je priznat Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, pa se tamo kaže da su službeni jezici srpski, hrvatski i bosanski jezik, dok u Republici srpskoj nema te odrednice. Zbog toga sam ja često i u šali znao reći da se Srbi u RS-u ne mogu pozivati na Ustav RS-a da govore srpskim jezikom, već na Ustav Federacije. Stvar je u tome da se nije mogao postići konsenzus oko toga da uđe odrednica da su to bosanski, srpski i hrvatski jezik, ali svaka skupina i narod ima pravo svoj jezik zvati kako želi. Tako i Bošnjacima treba dozvoliti da svoj jezik zovu kako hoće.
Smatram da se istim načinom mogao riješiti i ovaj problem naziva mjesta, zbog čega je u pitanje došlo izdavanje jedinstvenih matičnih brojeva. Zašto se jednostavno ne dozvoli da ta mjesta svaki narod naziva na svom jeziku? Ja sam rođen u Bosanskoj Dubici i taj prostor se na bosanskom jeziku zove Bosanskom Dubicom, ali ja ne sprečavam druge narode da taj grad zovu Kozarskom Dubicom, kao što ni drugi narodi meni moje pravo ne smiju uskraćivati. Smatram da odnose općenito treba relaksirati, o tome treba pričati i razgovarati, a to Bosni i Hercegovini nedostaje kao ključni faktor. Nedostaje nam pristup da tragamo za onim što nam je zajedničko i što nas može povezati, a ne za onim što nas razdvaja. Političari nas često žele zaplašiti, stvara se ta neka slika ugroženosti. Nasuprot tome, ja kažem da nas jezici trebaju spajati, a ne razdvajati.
Na kraju, prokomentirajte nam najavu novog zakona o prebivalištu i boravištu. Ugrožavaju li se njime osnovna ljudska prava zagarantirana Ustavom?
Sloboda kretanja ustavno je pravo, kao što je i sloboda izbora mjesta življenja i rada Ustavom zagarantirano pravo. Funkcioniranje pravne države treba poći od toga, no očito je da se njihova suštinska namjena često zanemaruje pa se spusti na nivo pragmatičnih političkih interesa. Tako pojedinci Zakonom o prebivalištu žele nekoga spriječiti da živi tamo gdje on želi. Općenito, pojedinim se zakonima nekim građanima otežava život na određenom prostoru, ili ih se dovodi u situaciju da im se život na tom prostoru ne mili. Sadašnji zakon o prebivalištu tjera vas da u situaciji kad promijenite mjesto prebivališta i u okviru jednog entiteta morate promijeniti sve svoje dokumente , što je veliko opterećenje. Iako se obećavalo da će takve procedure ići lakše nakon što uđemo u jedinstvenu bazu podataka (CIPS), mi smo i dalje suočeni s tom birokratijom. Smatram da je ključno rješenje u tome da oni koji vrše javna ovlaštenja shvate šta im je funkcija. Nije im posao samo da odlučuju u upravnim i nadzornim odborima i da upravljaju novcem i određuju kako će se on rasporediti. Neophodno je da se brinu da služba koju obavljaju bolje funkcionira i koristi građanima.
NOVO VRIJEME
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.