Prostaštvo je postalo ugledni manir

Darko Cvijetić

“U potpunom rasapu svih vrijednosti, prostaštvo je postalo ugledni manir s kojim se ne polemizira. Ozbiljnost se povukla, “kursadžije” su posvuda – u teatrima, bolnicama, skupštinama, pod šatorom i pod svodovima hramova”, rekao za BUKU Darko Cvijetić, glumac i pozorišni reditelj. U intervjuu za naš portal Cvijetić govori o Pozorištu Prijedor, kući u kojoj je započeo i izgradio svoju karijeru, poziciji glumca u BiH, ali i društvenoj situaciji u kojoj se nalazimo, odnosono, društvu koje je obojeno šundom, reality emisijama, koje nažalost njeguje nacionalizam i religiozni fundamentalizam.

Glumačku karijeru započeli ste, ali i izgradili u Pozorištu Prijedor. Koliko je to pozorište uticalo na grad u kojem živite, ali i na Vas?

Pozorište je religioznost.Čim sam se probudio, čim sam otkrio svijest, potreba religiozne prirode odvela me u teatar. Ne znam šta grad zna o svojem pozorištu, (koje nosi njegovo ime, koje je i stvoreno voljom njegovih građana); ako zna malo, malo i zna o sebi, ako pak osjeća da se teatar odvija u njemu, onda će o sebi znati sve što je potrebno. U pretprošlom ratu Prijedor nije imao teatar, u posljednjem – jeste…

Da li je Pozorište Prijedor zanemareno na račun drugih pozorišnih kuća, a sa druge strane cijela ekipa pozorišta vrijedno radi, stvarate fenomenalne predstave, dobijate nagrade…?

Nije, naravno. Zanemareno je koliko i svako drugo. Svako pozorište mora samo da se izbori za svoju poziciju, mora prohodati samo, izboriti se za svoj dio neba. Naravno govorim o slobodi izbora moralne estetike. Dakle, potrebno je neprekidno imati komunikaciju s drugim kazalištima, gostovati, odlaziti na sve moguće festivale i kazati što je moguće glasnije svoj stav o svijetu oko sebe. Prijedorsko pozorište se još uvijek pozicionira na mapi BiH teatara i za nadati se da će poziciju dostojno moći održavati kontinuiranim radom i samoobjavom.

Nikad niste otišli iz pozorišta u kojem radite, na neki način ste obilježeni kao „dijete pozorišta“, a imali ste raznih ponuda. Čime Vas je Pozorište Prijedor toliko privuklo, ali i zadržalo?

Nikada nisam otišao. Jedan je sljedbenik pitao Budhu kako pobjeći od sunčeve vrućine u pustinji? Treba skočiti u užarenu peć, glasio je odgovor! Nestajanje koje je odabrao i Kišov Boris Davidovič…

Možete li se prisjetiti početka svoje glumačke karijere. Koji momenti su Vas oblikovali? Kako ste znali da je put kojim idete onaj pravi za Vas?

Možda moment kada su mi kod kuće objašnjavali da ne slušam baš svaku bakinu u svezi svetog Nikole i Krampusa. Ništa nisam znao o putu. Sve sam saznao uz put, sve momente. Teatar je otkrio da ga pratim. I razotkrio me. Postojali su ljudi koji su mi davali “linkove” i bogatili me na tom putu – od Wilsona, Taufera, Radenka Bilbije, Ivana Obrenova, Gradimira Gojera ili Zlate Kogelnik, Seada Blekića………

Da li je zadatak pozorišta da svjedoči o određenom vremenu, da govori o problemima o kojima drugi šute, da ukazuje na ono što ne valja? Treba li se razbiti slika pozorišta kao mjesta gdje idemo da se nasmijemo i gledamo komične komade?

Postoji i ruža koja raste iza kuće i nitko joj ne vidi cvijet, niti osjeti miris. I nitko je ne poželi ubrati, zasjeći škarama. Možda je miris krajnje nepotreban toj i takvoj ruži, ne znam. Mene užasava da je lijepo nekome i smiješno. Ali je tako. Na užas smiješnog. Ja ne znam šta je ovim ljudima danas smiješno, ali taj odgovor jest naša suština.

Kako je biti glumac u BiH? Kultura u našoj zemlji nije pri vrhu prioriteta, režu se budžeti na račin kulture, publika nije često gost kulturnih institucija…?

Biti glumcem u BiH jest podjednako teško kao biti radnikom, trgovcem, profesorom, slikarom… U potpunom rasapu svih vrijednosti, prostaštvo je postalo ugledni manir s kojim se ne polemizira. Ozbiljnost se povukla, “kursadžije” su posvuda – u teatrima, bolnicama, skupštinama, pod šatorom i pod svodovima hramova.

Da li je u kriznim/teškim vremenima bavljenje sa umjetnošu na neki nači idealistično ili nam umjetnost tada pomaže u suočavanju sa teškom svakodnevnicom koja nas pritišće?

Vrhunski uvidi dati su malom broju ljudi, kazao bi sjajni akademik Vladimir Premec. Umjetnost kao utjeha, kao vrhunska sloboda po sebi, jest idealistički zanos! U jednom posve suprotnom svijetu gotovo da je protjerana. Možete zamisliti kako Modigliani u užasu svojeg kratkog života stvara ljepotu, koja će poslužiti (u posve zlu dobu) kao izvor prihoda za skrivanje notornih likova optuženih za zločine protiv čovječnosti! Tu pamet prestaje….

Vrijeme u kojem živimo obojeno je šundom, kičem, raznim reality emisijama. Izgleda da je ljudima današnjice sve interesantnije od društvenih problema i građenja sopstvene ličnosti. Kako izaći iz tog „ludila“ spektakla?

Fascinantno je kako je naše društvo uspjelo da degradaciju ukusa pretvori u svoj maksimum i najcjenjenije obilježje. Odsustvo elementarne pristojnosti u svakome segmentu života potpuno je zapanjujuće. Kultura govora, jedenja, vožnje automobila, kultura seksualnosti, komunikacije – sve je dovedeno do krajnje granice neukusa. Često uzimam primjer – da se naplaćuje parking ispred bolnice u Prijedoru! To je toliko amoralno i neshvatljivo da ostajem bez riječi… Kako takvim ljudima igrati Brechta ili Čehova, kada je senzor za empatiju i čovjekoljublje potpuno izgubljen.

Društvo u kojem živimo pojedincu nameće anti-vrijednosti poput korupcije, nepotizma, prisutni su nacionalizam i religiozni fanatizam, a svaki otpor takvom konceptu nailazi na odbacivanje. Kako da se odupremo tim normama?

Pseudoreligioznost je zasjenila sve druge društvene fenomene i evo je posvuda – od vrtića do slavskih obreda u muzejima i fakultetima… Nemanje potrebe za umjetnošću jest direktni proizvod lažne i izvitoperene religioznosti. Nećemo lako izaći iz toga kruga. Pa nama groblja mirišu, a bolnice smrde dok brbljamo o nacionalnom blagostanju i nacionalnoj umjetnosti, nacinalnosti svuda i uvijek. Sve je u extremu i općoj pornografiranosti i banalnosti. Svuda primjećujem samo marvu punu ideala koja se okuplja u krda da bi mukala o svojim nadanjima, veli Emil Cioran.

I za kraj ću Vas pitati o Vašoj knjizi „Masove razglednice iz Bosne“. Kakve mi to zaista poruke iz Bosne šaljemo? Da li je razmišljanje o Bosni kao mirnoj zemlji u kojoj bi bilo prisutni razumijevanje i dijalog utopisko?

“Masovne razglednice iz Bosne” su veliki ciklus od preko 150 pjesama koje su me dugo napuštale i izranjavale. Meni je teško govoriti o njima i zato ću Vam predložiti jednu pjesmu iz knjige kao ilustraciju..

KAFKANJE U MJESTU

Prvo je njoj kazao kako ima duboke

Oči.

Potom je nama kazao

Kako su mu to najdublje

Izvađene oči.

. . .

Sigurno je i da Bećković jeste čitao

Weiningera i to kako se medvjed u

Rusiji samoubija u klopci.

Otud kaže mi ta pjesma o vuku

Koji liže nož. I sigurno je da

Južni Slaveni šetaju oko Strossmayera.

I sigurno je da si bio budala u

Rovu. I da su svi uzalud poubijani.

I da je opasno biti knez u

Košutnjaku. I imati čajdžinicu u

Centru Sarajeva. Da filozofe

Atentiraju kao i prijestolonasljednike.

Da za života možeš biti general u

Dvije vojske. Da je opasno imati mješanu

Krv. Da se križ i krst mrze na užas

Starog Iše. I da je Ćosić napisao i

Kosovo i Vreme smrti. I da je gadno

Biti isprebijani Pekić u Vreme čuda.

Sigurno je. I da je Kovačević diplomat.

I da je Basara diplomat.

I da je umro Izet Sarajlić pokopavši

Sve svoje mrtve. I da smo Ćopićevu kuću

Spalili. I da je Hilandar izgorio.

I da Mostar ima novi most. I da će se

Vuk uvijek oblizivati o nož. Da. I to je

Sigurno. Da ćeš i ti strašno šutjeti o svemu.

Glumac i pozorišni reditelj Darko Cvijetić, rođen je 1968 u Ljubiji. Objavio četiri knjige poezije i knjigu kratkih priča: “Noćni Gorbačov”, “Himenica”, “Passport for Sforland”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Manifest mlade Bosne”. Od režija koje Cvijetić potpisuje izdvajaju se predstave “Galeb”, “Na čijoj strani”, “Mandragola” i “Karolina Nojber”. Značajnije uloge ostvario je u predstavama “Čekajući Godoa”, “Svršetak igre”, “Zločin i kazna” i “Grobnica za Borisa Davidoviča”.

Razgovarala Maja Isović

BUKA.com