U razgovoru sa…

Redakcija naseg portala nastavlja s rubrikom “U razgovoru sa…”. namjera nam je siroj javnosti predstaviti uspjesne i istaknute priedorcane i prijedorcanke, kako u zemlji tako i one u inostranstvu. Bit ce medju njima i humanista, biznismena, muzicara, politicara i brojnih manje vise znanih i neznanih. Danas vam predstavljamo prijedorcanku Semiru Hofman koju su zivotne staze odvele na daleku Floridu.

Semira Hofman, Prijedorčanka koja u posljednje vrijeme živi na relaciji USA-BiH odnosno Prijedor. Želim prije svega da vam se zahvalim što ste pristali obaviti s nama ovakav jedan razgovor. Namjera nam je da vas predstavimo široj javnosti, a posebno Prijedorčanima rasutim širom svijeta . Primijetili smo da ste aktivno, a posebno nam je drago sto ste aktivni i na taj način, pokušavate pomoći rodnoj grudi.

Recite nam ukratko nesto o sebi i nekim vama važnim licima i momentima u vašem životu i šta vas to tjera da sve češće dolazite u Prijedor?

Prvo da se zahvalim na pozivu. Rado sam se odazvala. Prijedor je moj grad, a ja sam tu živjela i radila na relaciji Prijedor-Ljubija. Čovjek se uvijek vraća, ako smo iskreni jedni prema drugima   a i prema sebi, tamo odakle je potekao. Jer mi možemo imati pasoše raznih država ili da pričam ne znam vec čiji jezik, ali ipak smo mi ovdje kod kuće. E upravo tako  se ja osjećam. Jako mi je teško kad vidim da ljudi to ne gledaju istim očima, a mislim da svi osjećaju i samo treba biti realan i prema sebi i prema drugima i mislim kad bi svako uradio jedan mali dio, i ako bi jedan mali dio svojih osjećaja pretvorio u aktivnosti i stvarnost da bi nama bilo divno, da bi mi bili ovdje kao nekada 80-tih kada sam ja radila u Medicini rada, kada sam iz nekakvih razloga bila premještena na drugo radno mjesto, a moji pacijenti potpisivali peticiju da se ja vratim na svoje radno mjesto i recimo da prođemo korzom prijedorskim i sretnemo mnoga draga i poznata lica, a ne kao sada ne znati nikoga, sto je žalosno ali istinito.

Radila sam tu, završila skolu u Banja Luci, cijelo vrijeme radila kao što rekoh u Medicini rada,  a prije rata sam otisla u Njemačku na godinu dana i na svu sreću ili žalost, ne znam ni kako bih rekla nisam preživjela ratne strahote. A u Njemačku sam otišla iz prostog razloga da šta zaradim kako bih svojoj kćerki i sinu priuštila bolji život i željela sam bolju budućnost. To je dakle bila ona tipična gastarbajterska relacija ”Idem ja da tamo zaradim pa da ovdje napravim kuću”, -Isto kao i moj otac ili recimo moje tetke, dok je moja majka bila uvjek domaćica. Nakon nekog vremena sam otišla dalje, za Ameriku i na puno teži način jer nisam bila izbjeglica. Morala sam da idem nekim drugim putem koji me je odveo na Floridu i tamo sam.

Tamo živite, radite?

Da, tamo živim i radim.

Čime se inače bavite?

Ja u Americi nisam mogla da se bavim svojim poslom. Uvijek sam se bavila onim u šta vjerujem a vjerujem u ljude i mislim kad tako prestanem razmišljati da neće ni mene da bude. Nisam mogla da radim u svom poslu zato sto se totalno ne slažem s njihovim sistemom. Išla sam drugim putem. Otvorila sam prvo jedan dom za osobe s poremećajima u mentalnom razvoju, djecu i odrasle. Sad trenutno imam pet domova, jedan veliki centar i jednu novu kliniku za rane intervencije kod autizma.

To je dakle sve vase vlasništvo?

Da, sve je moje!

Čestitamo jer ste uspjeli u oblasti medicine koja je jako teška i da li je zaista tesko?

To je divan posao. Meni je žao sto mi ovdje nije pružena šansa da implementiram sve to što sam naučila tamo. Mislim da se ovdje sve radi na pogrešan način, da su rezultati nikakvi i da mogu biti puno bolji sa istim sredstvima, ja bih rekla, ali mi sebi uvijek stojimo na putu.

U jednom momentu ste osjetili potrebu da uradite nešto za rodnu grudu, rodni kraj?

Ja sam uvijek imala taj osjećaj, nije bilo prilike, nisam imala saradnike. No, teško je sresti ljude s kojima biste radili kao što sam sad srela neke, među kojima i Adnana Ramića, mladi čovjek koji me je impresionirao.

To je prvi mladi čovjek koji je dosao i upitao :”Kako ja mogu da pomognem?”To se ne dešava često. Ni prije  ni sad, niti će biti u budućnosti. Zaista sam iskrena. Ja zelim da mi se obrati narod i zelim da me pitaju i da iskoriste to što znam i gdje bi im mogla pomoći.

Kako ocjenjujete situaciju sad- ekonomski i politički? Imate li  vi neko svoje mišljenje? Sta bi to trebalo popraviti? Evo, kada govorimo o mladim ljudima, mislite li da oni doprinose težini svoje situacije i da bi trebali biti aktivniji i uporniji?

Ja bih rekla prvo da shvate, a ja razumijem da ljudi imaju svoje lične interese i to mi je jasno, jer svako mora da jede i plati račune, da moramo svoje zajedničke interese staviti ispred ličnih. Kad to kazem onda mislim na ove silne neprofitne organizacije, silne omladinske organizacije. Umjesto 150 nevladinih organizacija, napravimo 3 ili 5 kvalitetnih, ali da radimo zajedno, ali se mi bojimo jedni drugih i svako u svakome vidi neku konkurenciju, a mi to ne smijemo biti jedni drugima konkurencija. To je prava slika nas.

Hiljadu malih projekata i hiljadu malih stvari koje se odrade ili ne odrade. Mislim da bi rezultati bili puno bolji, a sve izgledalo drugačije.

 Kada je u pitanju populacija iz koje dolazimo i vi i ja a koje je preko 80% u inostranstvu, a koja je u posljednje vrijeme prilično pasivna tako reći , a statiskitka govori svoje, evo kada je  samo u pitanju politička situacija imamo svaki put sve manji broj onih koji glasaju, mislite li da je to do njih samih i šta mislite šta treba učiniti da ljudi shvate da postanu subjekat a ne objekat na sceni društvenog rada i djelovanja?

Mislim da je barem tu konzularna služba zakazala. Ja se osjećam ugroženom po tom pitanju. Da nisam imala neke privatne veze ja ne bih saznala ništa. Znam da se naša ambasada nalazi u Vašingtonu i bila sam tamo. Mislim kada bi svaka porodica dobila barem jednom u životu jedno pismo s osnovnim informacijama o tome kako na primjer možete promijeniti pasoš ili registrovati se da glasate da bi ljudi bili mnogo aktivniji i osjećali se daleko bliže svojoj Bosni. Dovoljno je da jednom nazovete konzulat pa da vidite kako će vam se javiti. Mislim da smo tu zakazali definitivno. Onda recimo, zasto nemamo satelitski kanal na Floridi!? Ja ću evo dati prostorije , telefonsku liniju i ostalo sve besplatno! Dajte da imamo tamo nekog čovjeka ili osobu kojoj se možemo obratiti. Mislim da je to ogroman problem. Mislim da su ljudi zanemareni, da su saživjeli s takvom situacijom  i da se povode logikom ”nas niko ništa i ne pita, pa zašto bi nešto i činili jer nismo više ni brojka!

Znaci država se totalno maćehinski odnosi prema populaciji u inostranstvu?

Pa i maćeha nekad zagalami, ovi nikada ni to!

Negdje sam, listajući internet i tražeći podatke o Vama, pripremajući se za ovaj intervju  naišao na informaciju da ste oformili humanitarnu organizaciju ”Duga”pa nam recite funkcioniše li ona još uvijek?

Jesam oformila sam, ali ne funkcioniše!  To je bilo moje prvo veliko razočarenje ovdje. Ja sam molila Opštinske organe, Ministarstvo zdravlja i mnoge i zamolila za jedan pilot projekat u kojem bi pokazala uz sufinansiranje kako bi se uz sto manja sredstva stariji i napušteni  ljudi divno zbrinuli. Međutim, to nije prošlo, a ja ostala razočarana. Mislim da je to naš narod ovdje zaslužio. Ako je jednoj Opštini  problem da se izdvoje sredstva za dvadesetak starijih lica, pitam se ko i kako se o njima uopšte brine postavlja se pitanje. Ko se brine o onima koji nemaju nikoga.

U posljednje vrijeme smo primijetili, a medijski ste u tome jako dobro popraćeni, fokusirali ste se na Fondaciju ”Zajednicki put” na mlade. Možete li nam reći nesto više o samoj fondaciji, njenim ciljevima i šta ste u stvari mislili kad ste krenuli s ovom fondacijom?

Pa rađanje fondacije je proistaklo iz činjenice da sam ja iz razgovora sa mladim ljudima ovdje došla do saznjanja i zaključka da svaka mlada osoba samo želi otići ovdje. Mislim da smo mi onda kada nam ode naša mladost iz našeg grada naprosto mrtvi, bez obzira na političare i njihova razmišljanja koja tako lako prodaju. To je jedna tako zastrašujuca činjenica koju oni ignorišu tako glatko, jer vidite vi, ja nisam ovdje cijelo vrijeme, ali za neko kratko vrijeme šta mi u stvari nudimo tim mladim ljudima?!  Šta im u stvari nudimo da oni ostanu u stvari tu gdje jesu?! Eto upravo je to bio razlog zbog kojeg sam ja formirala fondaciju da pokusam da animiram mlade ljude da pokušaju kroz projekte vidjeti šta može da se napravi. Prvenstveno je to bilo bazirano na nekim sredstvima iz inostranstva. Mi smo mlada fondcija i djelujemo svega šest mjeseci i mislim da smo za relativno kratko vrijeme učinili dosta i da je sve fantastično realizovano.

Vjerovatno imate jos puno toga u planu?

Imam puno toga u planu. Da mi je jos par Adnana ne znam gdje bi nam bio kraj.”Sky is the Limit” kako mi kažemo tamo odakle sve češće dolazim. Zato pozivam ovom prilikom da se jave svi ti mladi talenti. Nemojte se plašiti, dođite slobodno jer mi imamo mjesta za sve.

Vrlo ste ambiciozni i kao što smo čuli i jako poslovni. Imate li vi uopšte slobodnog vremena i kako ga provodite?

Pa eto, ja recimo u ovome vidim uzvanje. Ovo je moj hobby u slobodno vrijeme koje ja opet provodim uz rad koji me opušta i čini sretnom i zadovoljnom. Naravno, idem ja i u ”gym”, a u slobodno vrijeme plivam i bavim se jogom, ali ovako se ja ipak radije relaksiram i odmaram jer ja volim ljude, vjerujem u ljude, volim to što radim i mislim da je to moja misija dok sam na ”ovom svijetu” , da pomažem. takva sam bila od malih nogu!

To vas je vjerovatno opredjelilo da se posvetite medicini?

Da, jeste!

Čitate li naš portal?

Pa naravno! Mislim da ste najčitaniji tamo!

Šta bi ste poručili svim tim našim ljudima koji nas čitaju?

Pa ja bih prije svega jasno i glasno, velikim slovima  poručila prije svega našim ”Amerikancima”:”Wake up people!” probudite se, postanite aktivni u sredinama u kojima ste, posebno mi koji smo iz Prijedora. Možemo mi imati američke pasoše, ali smo mi ovdje i ovo je nasa zemlja, odavde smo potekli!

Ne dolazim ja ovdje zbog kuće , stana ili čega, već zbog naroda, zbog ljudi koje volimo i kojih smo željni. Pa na kraju krajeva zbog toga dolaze svi! Zapitala bih sve njih zbog čega dolazimo baš svi na ljeto u julu recimo? Mislim da možemo nešto i da uradimo za to! Ko zna mozda nam je sudjeno da se uskoro svi ponovo ovdje vratimo. Možda će ovo biti druga Amerika za nas. Vidite vi gdje ovo sve ide…

Vi znači vjerujete u budućnost u Bosni?

Ja sam ubjeđena da ovdje budućnosti ima, samo ne možemo ćekati da nam je neko drugi napravi i mi je moramo graditi, baš  kao onu  što smo iz doba izviđaca i proletera i ostalih.

Kako ocjenjujete naš portal, koliko nas posjećujete i imate li zamjerki?

Posjećujem naravno svakodnevno. Nemam zamjerki, a mislim da ljudi trebaju samo biti aktivniji u nekom pozitivnom svjetlu. Prvo jedno veliko hvala osnivaču ovog portala i vama koji radite na njemu na njegovom postojanju.

Ja bih se vama na kraju razgovora u ime naše redakcije još jednom zahvalio. Potrudit ćemo se da vas u vašem budućem radu u kojem vam želimo mnogo uspjeha, pratimo. Hvala Vam!

Razgovor obavio Sudba