Duratović: Odluka MUP-a RS o povratku na posao bivših čuvara logora, vraća nas u period za koji smo mislili da je iza nas

Tokom prošle sedmice članovi Udruženja logoraša “Prijedor 92″, Saveza logoraša u BiH, mnogobrojni građani i članovi porodica ubijenih, posjetili su logor Keraterm, kako bi se prisjetili svih onih koji su, tokom proteklog rata prošli kroz ovaj logor. Prema nezvaničnim podacima, prije 21. godinu u logoru Keraterm, zatočeno je oko 3.000 građana nesrpske nacionalnosti  s prostora prijedorske opštine.

Porodice ubijenih logoraša kao i bivši zatočenici ogorčeni su činjenicom da većina onih koji su vršili prislino zatvaranje i nečovječno postupanje  prema zatočenicima ni danas nisu procesuirani. U prilog članovima ratnog kriznog štaba u prijedorskoj opštini, čijom odlukom je i formiran logor, stražarima koji su ubijali, silovali i mučili, svakako ide i naklonost institucija današnjeg entiteta RS, a što se posebno da primjetiti u posljendnim odlukama MUP-a, na onovu kojih je izvršiocima logorskih mučenja ponovo data moć zavođenja reda i mira u opštini Prijedor. Nemoguće je a neprimjetiti da povratak nesrba u entitu RS-a nije na listi prioriteta, kao ni povratnička prava i ravnopravnosti.

O 21. godišnjici obilježavanja mučenja u logoru Keraterm, životnim uslovima i pravima povratnika razgovarali smo s predsjednikom “Udruženja logoraša 92. “, Mirsadom Duratovićem:

1.Preživjeli logoraši i članovi porodica ubijenih u logoru Keraterm 24.07  obilježili su godišnjicu stradanja u logoru Keraterm, pa s tim u vezi  posjetili su prostor bivšeg logora, kakav je osjećaj danas nakon 21. godinu naći se ponovo među „zidinama“ iza kojih su ubijeni nedužni civili?

DURATOVIĆ: Osjećaji bola, tuge, grozote, užasavanja, bijesa, gorčine i mnogo toga još se smjenjuju u čovjeku kada se nađe na mjestu koje je bilo pakao na zemlji u ljeto 1992.godine.

Ne opisiv je taj osjećaj pogotovo za one koji su to sve preživjeli i gledali vlastitim očima. Slike izmučenih, izgladnjelih i pretučenih logoraša kao da vam lete ispred očiju, ali i slike njihovih mučitelja također. Čovjek pokušava da sebi stvori sliku o tim dešavanjima i  patnjama kroz koje su prolazili ti ljudi. U ovom logoru su ubijena i tri brata od moje majke te veliki broj komšija, prijatelja i poznanika.

2. Evociranja sjećanja na masakr koji je izvršen nad Bošnjacima i Hrvatima od strane pripadnika VRS, koji su mučili i zatvarali civile u zloglasnom logoru Keraterm, podsjetila je javnost na stravične slike koje su obišle svijet, ali i na dešavanja koja su se desila 24.07. u tzv. „Sobi broj 3“, pa možete li nam reći nešto više o dešavanjima u Keratermu i događaju koji se desio 24.jula prije 21. godinu?

DURATOVIĆ: Za vrijeme postojanja logora Keraterm većina logoraša bila je zatvorena u zgradi tvornice Keraterm, u četiri prostorije koje su se ranije koristile kao skladišta, a poznate su kao “soba 1, soba 2, soba 3 i soba 4″. Prvi logoraši u logor Keraterm dovedeni su 24.maja 1992.godine. Logoraši su bili stiješnjeni u raznim prostorijama u logoru tako da često nisu mogli ni sjesti ni leći. Nije bilo dovoljno vode za piće, a jednom dnevno su dobijali obrok nedovoljan za preživljavanje. U logoru Keraterm svakodnevno su vršena ispitivanja koja su redovno praćena batinama i mučenjem. Ubistva, seksualno zlostavljanje i drugi oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja također bili su uobičajena pojava. Stražari u logoru i druga lica koja su dolazila u logor koristili su sve vrste oružja i predmeta kojima su tukli i na druge načine fizički zlostavljali logoraše.

Najmonstruozniji zločin za svo vrijeme postojanja logora Keraterm, ali pored zločina na Korićanskim stijenama također jedan od najtežih zločina koji je izvršen nad prijedorskim logorašima, dogodio se u noći između 24. i 25. jula 1992. godine nad logorašima smještenim u sobu broj 3 kada je iz teškog mitraljeza ubijenoili ranjeno skorom 200 logoraša. Sljedećeg dana su ubijeni i ranjeni natovareni zajedno na kamion i odvezeni u nepoznatom pravcu. Njihova tijela su poslije rata eshumirana u masovnoj grobnici Stari Kevljani kod Prijedora.

3.Da li je poznat broj ubijenih civila u Keratermu?

DURATOVIĆ: Kroz logor Keraterm je po evidencijama prošlo oko 3000 prijedorskih nesrba, a do danas smo evidentirali imena 373 bivša logoraša logora Keraterm koja su ubijena u samome logoru Keraterm ili su iz ovog logora odvedeni na neko od mnogobrojnih gubilišta u  Prijedoru ali i Sanskog Mosta i drugih opština u okolini pa tamo na monstruozan način ubijeni.

4.Imajući u vidu posljednje izjave načelnika općine Prijedor u vezi dana „Bijelih traka“, zatim  diskriminirajući odnos prema povratnicim od strane pripadnika MUP-a RS kao i mnoge druge oblike kršenja ljudkih prava, možemo li zaključiti da se na prostoru RS-a ni danas, nakon 21. godinu, nepoštuju osnovna ljudska prava?

DURATOVIĆ:  Naravno, mnoga zakonom definisana ljudska prava se ne poštuju na prostoru RS-a. Najteži oblici kršenja ljudskih prava su upravo u oblasti prava žrtava rata. Zakonska rješenja u RS-u ne ostavljaju nimalo prostora da bivši logoraši i civilne žrtve rata ne-srpske nacionalnosti ostvare bilo kakav status žrtava rata i njihova patnja i stradanja samim tim nisu ni priznata. Međutim, u posljednje dvije godine prešlo se na jedan viši nivo ne poštivanja ljudskih prava žrtava rata u RS-u. Institucije RS-a počele su sazivati posebne sjednice na kojima se raspravlja o radu organizacija koje okupljaju žrtve rata i donositi razne zaključke kojima se prijeti žrtvama i iste se ucjenjuju za sredstva pomoći, zatim  zabranjuju obilježavanje godišnjica stradanja, žrtvama rata se ugrožava pravo na  slobodu govora, žrtvama se pokušavaju propisati načini na koji bi se oni trebali sjećati svojih ubijenih a pojedinci iz vlasti u RS-u počeli su i vrijeđati same žrtve nazivajući njihove komemoracije pogrdnim imenima.

Zabrinjavajuće je to što mnoge organizacije za zaštitu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini uglavnom ostaju slijepe i gluhe na ovakve pojave. Također naša žalba i upit u vezi ovih pojava koju smo uputili Zajedničkoj komisiji za ljudska prava pri Parlamentarnoj skupštini BiH ostala je bez odgovora.

5. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je MUP-a RS  donio odluku na osnovu koje  će  u službu biti vraćeni policajci kojima je prethodno zabranjen rad, jer su bili čuvari logora ili su počinitelji  drugih oblika ratnih zločina, kako se osjećaju bivši zatočenici logora kada su svjesni činjenice da žive u dijelu države u kojem su čuvari reda i mira čisti primjeri prekršitelja ljudskih prava?

DURATOVIĆ: Najveći broj do sada osuđenih osoba za ratne zločine u Prijedoru dolazi iz redova MUP-a RS. Ova odluka nas sigurno vraća u period za koji smo mislili da je iza nas i smatramo je novim vidom zastrašivanja i pritiska na povratnike. Međutim pred nama je još mnogo procesa za ratne zločine u Prijedoru pa tako da ukoliko je APTIF našao razloge da ove policajce decertificira nadamo se da će i Tužilašva imati osnova da ispitaju njihovu ratnu prošlost. Naravno svi oni koji nisu počinili zločine i kršili ljudska prava imaju pravo da se vrate na svoja radna mjesta.

6.Možemo li glasanjem na Općim izborima 2014. Godine promjeniti trenutno stanje?

DURATOVIĆ: Trenutno stanje se jedino  može promijenuti masivnijim odzivom birača na Opće izbore 2014. i samim tim povezanim jačanjem političke moći povratnika u RS-u. Svi mi znamo da se Zakoni donose u raznim Parlamentima, od lokalnog preko entitetskog do državnog. Ako budemo imali više svojih predstavnika u tim Parlamentima naravno da će mo utjecati na kreiranje zakona, pravilnika i odluka koji su sada diskriminatorski prema povratnicima generalno. Sa više mjesta u Parlamentu dobijate i više mjesta za povratnike u Vladi, javnim preduzećima i tako dalje. Sve ovo za sobom povlači i mnogo veća prava i bolji položaj povratnika i žrtava rata. Ja bih iskoristi ovu priliku da pozovem sve bivše logoraše ali i sve ostale povratnike u RS  da se registruju za Opće izbore 2014. i da na sljedećim izborima definitivno uzmemo svoju sudbinu u svoje ruke.  Ukoliko ostanemo i ovaj put pasivni možemo očekivati još veća kršenja naših osnovnih prava, još rigoroznija zakonska rješenja i još veći pritisak na organizacije koje se bave pitanjima žrtava rata ne-srpske nacionalnosti.

7.Jedno od osnovnih ljudsih prava jeste i slobodna kretanja i pravo svakog građanina da samovoljno odabere mjesto stanovanja i prebivališta, a što se, svjedoci smo, nastoji minimalizirati  kroz usvanjanje prijedloga Zakona o prebivalištu i boravištu građana BiH. Kakav je Vaš stav o tome tj. koliko su “oštećeni” oni građani koji nisu u mogućnosti zbog nerenoviranih kuća da se vrate na prijeratni adresu stanovanja?

DURATOVIĆ: Mnogi zidovi prepreka povratku su građeni od prvog dana otpočinjanja ovog procesa pa sve do danas.Ovo je samo još jedan od pokušaja ali ovaj put boli činjenica da gradnju tih zidova pomažu upravo oni koji bi trebali da potpomognu proces povratka u RS. Ovdje mislim prvenstveno na političke stranke sa sjedištem u Sarajevu a koje podržavaju donošenje ovog Zakona.Pitam ih dali oni stvarno vode politiku povratka svih na svoje ili politiku ostanka protjeranih u već obilježenim nacionalnim torovima. Moraju biti svjesni da podržavanjem ovog zakona podržavaju etničko čišćenje, usporavaju i otežavaju process povratka i razgrađuju državu Bosnu i Hercegovinu jer POVRATNICI SU VEZIVNO TKIVO OVE DRŽAVE, ONI SU NJENA ARMATURA I BEZ POVRATKA I POVRATNIKA NEĆE BITI NI BOSNE I HERCEGOVINE.

www.prvimart.ba