STARI GRAD PRIJEDOR-KLANJANA PRVA DZUMA

U dzamiji na Starom Gradu Prijedoru, poznatoj kao Gradska klanjan  je prvi zvanicni poslijeratni dzuma-namaz. Dzumu namaz je predvodio mladi svrsenik Medrese Dzemaludin efendija Causevic iz Cazina, prijedorcanin Almir Delalovic. Medju dvadesetak prisutnih dzematlija nalazili su se i clanovi gradjevinskog odbora koji nisu krili emocije i zadovoljstvo.

Medju njima i Sade Suhonjic koji vec godinama ne stedi ni vrijeme ni zdravlje da za svog zivota vrati Starom Gradu zivot kojeg je na sebi svojsven nacin simbolizirala  dzamija.

Zaista ce svi koji su prisustvali prvoj dzumi  namazu dugo da pamte miris lipa na putu ka i od dzamije te njen ambijent.  Radovi na dzamiji uveliko traju. Njenoj unutrasnjosti koja odmara oci fali jos adekvatna prostirka i lusteri. Na dzamiji su postavljene skele i zapoceti su radovi na fasadi. U planu je ogradjivanje dzamijskog harema, mjesta i lokacije kojeg je Komisija za nacionalne spomenike Bosne i Hercegovine stavila na listu ”Nacionalnih spomenika”.

Iako sporije u odnosu na druge dzamije ova dzamija se gradi nadasve kvalitetnije. Svjedoci tome su njeni cvrsti gotovo metarski zidovi, zidani sitnom ciglom zatim stolarija ali i kameni mihrab i minber, jedini takve vrste na sirem prostoru Prijedora. Ova dva detalja klesana od krajiskog kamena bihacita uklopljena su u ostatak dekoracije dzamijske unutrasnjosti bogato ukrasene kaligrafijom i ornamentima kakvih nema nadaleko.

Graditelji-obnovitelji ove dzamije nisu do sada nikada bili prepusteni samima sebi i u buduce se nadaju da ce biti potpomognuti  od strane svojih vjernih prijatelja.

Odbor kojim predsjedava Sead Cikota, pored Sade Suhonjića sačinjavaju i Sajko Ferhatović te Šemović Midho. Oni žele ovim putem jos jednom pohvaliti dosadašnje zalaganje nekih pojedinaca kao što su Suljo Halalkić, Hajro Ramadanović, Aziz i Rubija Mujdžić, Fudo Alajbegović, Muhamed-Braco Haverić, Ališić Esad, Rizvanović Derviš – Vićo, Kadirić Ferid, te trud brojnih drugih prijedočana rasutih širom svijeta a okupljenih oko naših džemata u Sjevernoj Americi, Australiji, Zapadnoj Evropi te zemljama bivše Jugoslavije.

Prvom dzumom na Starom Gradu zapocete su pripreme za docek nastupajucek mubarek mjeseca Ramazana kojem se zitelji Starog Grada svakako raduju jer ce ove godine radsti i ljepote ovog mjeseca podijeliti sa brojnim mjestanima i prijedorcanima rasutim sirom svijeta koji ce biti u Prijedoru u velikom broju. Nadaju se ozivjeti sjecanja na stara dobra vremena i dane koji ne mogu biti prepusteni zaboravu.

Šta o Starom Gradu i ovoj džamiji kaže nauka?

Prijedor se nalazi na obali rijeke Sane u središnjem dijelu Bosanske krajine. Gradska džamija nalazi se u dijelu grada Prijedora koji se naziva Stari Grad.

Objekat se nalazi na lokaciji označenoj kao k.č. broj 1696, z.k. uložak broj 910, k.o. Prijedor, općina Prijedor, Republika Srpska, Bosna i Hercegovina.

Jezgro grada Prijedora je bilo izgrađeno na manjem ostrvu koje se nalazilo između rijeka Sane i njenog rukavca Jendeka (Berek-Žabljak). Za vrijeme vladavine sultana Mahmuda I (1730-1754), na ostrvu je, 1747. godine sagrađena tvrđava i unutar nje džamija koja je dobila naziv Gradska džamija. Oko nje se formiralo podgrađe, tzv. varoš. Kasnije je u Prijedoru sagrađena i Čaršijska džamija.

Ostrvce Svinjarice (Stari Grad), rukavac Sane, Berek i podjela na ostrvsku “Tursku varoš” i obalnu “Srpsku varoš” dovede nas do predanja o nastanku Pridora, o Suhom Pridoru (na lijevoj) i Mokrom Pridoru (na desnoj obali), o korijenu riječi “prodrijeti” i upućuju na rijeku koja je kod Hambarina(1) mijenjala korito. Pridor je vremenom postao Prijedor sa mahalama Grad, Zagrad, Ograde, Čaršija (oko mosta na Bereku), Majkovaca, Urije i Puharska (Prijedor i okolina, 1961, strana 8-11).

O vremenu gradnje Gradske džamije u Prijedoru svjedočio je :

NATPIS NA SULTAN AHMEDOVOJ DŽAMIJI

Na kamenoj ploči veličine 27 x 34 cm smještenoj nad ulazom u džamiju uklesan je ovaj natpis na arapskom jeziku. Natpis je ispisan u dva reda krupnim neshi pismom.

„Dobrotvor Sultan Mahmud-han

Neka njegova vladavina vječno traje.

Godine hiljadu stotinu i šezdesete u mjesecu šabanu.“

(1160 = 1747)

(Mujezinović, 1998. godine, str. 36-39)

Gradska džamija u Prijedoru je zapaljena 30. maja 1992. godine, potom je do kraja srušena, a materijal je odvezen na različite lokacije van grada. Na lokalitetu džamije ostali su temelji i sedam polomljenih nišana.

Godine 2007. započela je izgradnja nove džamije

Gradska džamija je pripadala tipu džamija sa četvorovodnim krovom i drvenom munarom.

Vanjske dimenzije džamije su iznosile cca 17,0 x 10,3 m. Objekat džamije se sastojao od ulaznog prostora (zatvorene sofe) i centralnog molitvenog prostora. Ulazni dio je imao dimenzije cca 8,50 x 5,00 m. Sastojao se od prizemne i spratne etaže, sa međuspratnom konstrukcijom izrađenom od drveta. U sjevernom uglu prostorije nalazilo se drveno jednokrako stepenište kojim se dolazilo u prostoriju na spratu i mahfil.

Na sjeverozapadnom zidu se nalazio glavni ulaz u džamiju, Molitveni prostor džamije je imao pravougaonu osnovu dimenzija 10,35 x 8,5 m. U sjeverozapadnom dijelu molitvenog prostora nalazio se prednji unutrašnji mahfil čija dužina je iznosila oko  4 metra.

Mihrab i mihrabska niša su bili izrađeni od kamena sa jednostavnom profilacijom.

Objekat je bio prekriven strmim četvorovodnim krovom. Krovna konstrukcija je bila izrađena od drveta sa pokrovom od crijepa (nema podataka o izvornom krovnom pokrivaču).

Na fasadi objekta je bilo smješteno deset zasvođenih prozora raspoređenih u dva horizontalna reda.

Munara džamije, iako izgrađena od drveta po svom izgledu-dimenzijama, odnosno proporcijama, vrlo je slična kamenim munarama. Munara spada u tip drvenih munara sa otvorenom galerijom (Bećirbegović, str. 129).

Debljina  kamenih zidova je iznosila cca 90 cm. Unutrašnja i vanjska strana zidova je bila malterisana i krečena.

Harem uz Gradsku džamiju

Oko džamije se nalazilo pedesetak bogato ornamentisanih nišana), većih dimenzija.

Na dva nišana u haremu Gradske džamije uklesana su imena majstora koji su ih izradili. To su spomenici:

1282.

NATPIS NA NIŠANU AGANA ČAJIĆA

Na bogato ukrašenom nišanu sa turbanom nalazi se ovaj natpis:

„Umrli Hadži Agan, sin Hadži Muharema Čajića. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu. Godina 1282. 15. Redžeba (3. XII 1865). Rad Bišćanina Osmana Zulića.“

1292.

NATPIS NA NIŠANU HUSEIN-BEGA KAPETANOVIĆA

Nišan na kojem je uklesan ovaj natpis većih je dimenzija i bogato je ukrašen. Na jednoj strani nišana je sablja a na turbanu čelenka.

„On (Alah) je vječni tvorac. Ugledni i u visokoj carevini priznati čovjek, iz ešrafske porodice, Prijedora kasabe, odlikovan medžidijom četvrtog stepena kapudži-baše, Kapetanov sin Husein Hasan-beg, sin Hadži kapetana Mehmed-bega Hadžipašića. Za njegovu dušu (prouči) Fatihu, kao i za ostale umrle. 14. Rebiul-ahira 1292. Sunčeve godine (20. V 1875).

Rad Bišćanina Sulejmana Zulića.

Ostali nišani pokazuju nam da su ovdje sahranjeni i:

–          Sarajlija Mehmed, sin Mustafin, 1261 (1845),

–          Sulejman-beg Kapetanović, 8 sefera 1279 (5. VIII 1862),

–          Mitrovičanin Mustafa-beg, sin Salih-bega Kulenovića, 1280 (1863),

–          Agan-aga, sin Salih-age Čirkinagića, 1281 (1864),

–          Mustafa, berber, sin Mumina Čivića, 1281 (1864),

–          Džindić Mehmed Tevfik-beg, sin Hadži Jakub-bega, brat prijedorskog mudira Hasan-bega, 1282 (1865),

–          Bakir-beg, sin Mehmed spahije Hergića, 1284 (1867),

–          Hadži Alija, sin Murata Jahića, 1282 (1865),

–          Hadži Junus-aga, sin Hasana Mandića, 1285 (1868),

–          Hadži Alijaga, sin Mehmeda Hergića, 1292 (1875),

–          Hadži Omer Jakubović, 1295 (1878). (Mujezinović, 1998. godine, str. 36-39)

Sudba

(Donji dio teksta preuzet iz zvanične Odluke Komisije za nacionalne spomenike o proglašenju mjesta i lokacije Sultan Ahmedove džamije u Prijedoru nacionalnim spomenikom)