Danasnji dan , 12. juni, me vraca tacno 25 godine unazad .. Toga dana sam ja , moji rodjeni, komsije, sestre, brace, majke, ocevi, supruge, djeca , unucadi ostali bez svojih najmilijih..
12. juni 1992 godine, Drugi dan Hadžili Bajrama, dan kada su na najsvirepiji nacin, bez razloga, bez milosti, bez stida, srama, odgovornosti i savjesti ubijeni :
Padjan (Hasan) Rasim 1952
Padjan (Hasan) Mersid 1967
Habibovic (Hamed) Suljo 1949
Habibovic (Suljo) Almir 1975
Habibovic (Sejfo) Zikrija 1967
Medic (Adem) Hasan 1930
Muhic (Safet) Mehmed 1959
Selimovic (Salih) Adem 1952
Mujdžic (Muharem) Mahmut 1953
Mujdžic (Muharem) Ramiz 1956
Mujdžic (Mahmut) Mehmed 1933
Mujdžic (Mehmed) Hasan 1957
Mujdžic (Mustafa) Mujo 1931
Mujdžic (Ahmet) Ahmet 1941
Hodžic (Osman) Husein 1924
Hodžic (Hasan) Hasnija 1925
KRVAVI BAJRAM 12. JUNI 1992
1992, ta prokleta 1992 godina, sve naše price, sva naše patnje, sva naša bol, sve je s njom došlo i nikada otici nece….
Kraj proljeca i pocetak ljeta, jedino u tima danima rata što je bilo lijepo, bilo je to vrijeme, i toplina Sunca koje posljednji put grijala i milovala mnoge naše najmilije, bližio se i Hadžili Bajram.
U strahu od buducnosti, ne izvjesnosti, zateceni ratom, kome se niko nikad nije nadao, utuceni tugom gledajuci u svoje avlije i zgarišta vecina ljudi je potisnula negdje duboko u sebi dolazak Mubarek dana Hadžili Bajram i svega onog što je dolikovalo i trebalo da se obavi tih dana. Pricalo se, bolje reci šaputalo s uzdasima i suzama u ocima „sad ce Bajram“. Sad ce Bajram, a gdje smo mi ? Naše kuce porušene, puste, avlije, štale, usjevi u poljima i baštama uvehli više od tuge nego od suše.
Život i vrijeme tih dana kao da su stali, svi smo išcekivali da se nešto dogodi ( da prestane ), ne sluteci da je to bio samo POCETAK našeg KRAJA.
Odgojeni u merhametu , cista srca i duše, popaljeni, opljackani, slomljeni i razocarani , negdje duboko u sebi ljudi su se pomirili sa sudbinom, „eto bilo je … da ne bude gore“. Sve misli, želje i nadanja svodili su se na jedno „ Da mi se kuci vratiti“, da mi je u moju avliju doci“. S teškim uzdasima i suzama u ocima, kroz plac i jecaj svi su samo o tome govorili, jedni druge tješili, hrabrili, svi se istom nadali …… Vratiti se kuci,mnogih više nije bilo, kuci koju smo gledali, naše kuce, naše avlije, vratiti se kuci za Bajram.
Zbunjeni u vremenu i svemu onom što se dogadalo ljudi su se borili sami sa sobom da shvate šta se dogodilo, šta se dogada, zašto?, Sta ce biti…?
Sve se preplitalo , tuga, bol, strah, nada, razocarenje , cežnja za kucom, želja za normalnim životom .
Povuceni tom željom nasa familija a medju njima moj otac, moj amidža i komšije otišli su kuci, na svoje, u svoje avlije, kuci da docekaju Bajram, niko od nas nije mogao ni slutiti šta ce se dogoditi.
Otišli su i nikada se više nisu vratili.
Ostali su zauvijek kod kuca, ostali su kada smo svi otišli.
Osvanuo je 12. jun 1992 godine Drugi dan Hadžili Bajrama, dan kada su na najsvirepiji nacin, bez , razloga, bez milosti, bez stida, srama, odgovornosti i savjesti ubijeni :
Padjan (Hasan) Rasim 1952
Padjan (Hasan) Mersid 1967
Habibovic (Hamed) Suljo 1949
Habibovic (Suljo) Almir 1975
Habibovic (Sejfo) Zikrija 1967
Medic (Adem) Hasan 1930
Muhic (Safet) Mehmed 1959
Selimovic (Salih) Adem 1952
Mujdžic (Muharem) Mahmut 1953
Mujdžic (Muharem) Ramiz 1956
Mujdžic (Mahmut) Mehmed 1933
Mujdžic (Mehmed) Hasan 1957
Mujdžic (Mustafa) Mujo 1931
Mujdžic (Ahmet) Ahmet 1941
Hodžic (Osman) Husein 1924
Hodžic (Hasan) Hasnija 1925
Ubijeni su ocevi, braca, sinovi, starci,majka i supruga, invalidi, ubijeni samo zato što su bili Muslimani, samo zato što su bili u svojim kucama, u svojim avlijama, privezani za bolesnicki krevet….. NI KRIVI NI DUŽNI.
Kakve su to spodobe(ne) ljudskog roda koje hodaju po ovom svijetu bez duše, jer da su je imali ne bi ubili ove i sve ostale ljude, i djecu, golobradog djecaka Almira, bolesnog Ramiza, bolesnog Hasana , starog Muju, Mehu i Muharema i staricu Hasniju.
Krvavi Bajram je osvanu, tamni oblaci nevidenog zla nadvili su se nad našim Brdom, tuga, strah, i još veca ne izvjesnost stezale su ljudske duše.
Malo se govorilo, pogledi i šutnja govorili su sve, svi smo sada znali šta nas ceka….. .
Medju prvim žrtvama na našem Brdu bili su moj otac Rasim, amidža Mersid moj najbolji jaran Almir KANA Habibovic njegov otac Suljo i ostali, njihova smrt i pogibija na Bajram je najbolji dokaz stradanja civilnog stanovništva na našem podrucju i svih ostalih dogadaja koji ce uslijediti. Na nama je da ih nikad ne zaboravimo..
Nakon 15 godina od zlocina familije sehida su na ovom mjestu ,gdje je pala krv Sehida, o svom nijetu i trosku postavili spomen plocu . Ploca je tu da nas opominje a i da se ne zaboravi !!
Ne smijemo zaboraviti ni 1992, ni 12. juni , ni 20 juli niti jedan datum koji nas podsjeca na nase najmilije koji stradase samo zato sto su Bosnjaci, Muslimani..
