MOJA PRVA POSJETA LOGORU OMARSKA

U susret 9. januaru objavljujemo jednu pricu bivšeg logoraša Mirsada Čauševića koji za portal MojPrijedor.com kaze i sljedeće:

“Kao preživjeli logoraš i svjedok genocida, te svjedok na kakvim temeljima je osnovana ova tvorevina, moja je dužnost da pustim svoj glas negodovanja i bojkotujem ovu namjeru.

Ja i dalje ne mrzim i ne želim širiti mržnju, jer moja duša je čista, ali puna istine koju moram naglas reći. Puna bola i tuge, i žala, i želje za pravdom. Govorim da me čuju i moja djeca, i djeca moje djece, i sadašnje, i buduće generacije, i svi oni koji ne bi trebali dozvoliti da se ponovo desi genocid, i oni koji trebaju da spriječe slavlje genocidne tvorevine, iznikle na kostima načih najmilijih.”

Piše: Mirsad Čaušević

To jutro je bilo drugačije od drugih, nekako tmurnije, gušljivije, iako sunčano i vedro, sa nekom nejasnom svježinom, onog nespokojnog, koje je dopiralo iz podnožja Hambarina. Začuo se majčin glas. Znao sam da već od rane zore tumara oko kuće i usprema dječije igračke. Brzo sam se obukao, umio, i sjurio niz stepenice naše kuće koju sam sagradio poslije rata. Želio sam da ova kuća bude simbol mene preživjelog, i zaštitni znak moje loze Čausević. Stvorio sam majci krov nad glavom, a sebi i mojoj djeci, hrabri štit povratnika na svoje ognjište.

Žurio sam, kako ne bih propustio niti jedan momenat svog vremena, kojeg imam vrlo malo na ovim brzim odmorima u Bosni, sa svojom starom majkom. Iza ugla kuće, dopirao je najljepši miris sabahske kahve, koju je majka već napravila za nas dvoje ranoranioce. Ugledao sam šamiju na njenoj glavi dok je pokunjena sjedila u čardaku, i obuze me topli osjećaj ljubavi. “Hajde sine,udji”, reče mi, dok je ustajala iza hastala da mi podari najljepši poklon koji dijete može da dobije, taj divni majčinski zagrljaj ponosnog i sretnog roditelja. Zagrlio sam je čvrsto, kao da sam želio da taj zagrljaj nikad ne prestane.

Želio sam da zaledim momenat, i zaustavim vrijeme da teče. Osjetila je moju nervozu dok me je rukama mazila po licu. Sjela je pored mene, “Sine moj, neće ti biti lahko, ali ti se moraš suočiti sa svojim strahovima, i svojom prošlošću. Hvala Bogu, makar si mi ti preživio, i zdrav si mi, i sretan sa svojom porodicom, ellhamdullillah. Sve je to, sine moj, Božija kušnja”. Nisam mogao govoriti, jer me je u grlu već stezao grč i suze su mi potekle niz lice. Uspio sam da se okrenem, da majka ne primijeti moj bol, i strah, da ne osjeti sav taj teret koji nosim u svojim grudima već godinama. Drhatvom rukom prinio sam usnama fildžan i srknuo prvi gutljaj majčine kahve.

Nisam znao šta me čeka, tu na tom mjestu zločina. Tu na tom krvavom tlu mojih predaka, gdje je krv moje brace, mojih prijatelja, mojih komšija, poznanika… potekla i ostala zaleđena. Prvi put nakon toliko godina, dolazim, da ponovo vidim, i uvjerim i sebe i druge, da mogu, i da smijem uprkos strahovima prošlosti, stati na mjeso zločina, i to ponosno, jer sam živ i jer sam svjedok genocida!

Danas je godišnjica raspuštanja logora Omarska. U organiziranoj posjeti „Bijeloj Kući“, kako su je nazvali naši mučitelji, očekivalo se više stotina posjetilaca. Kolona je kretala iz mjesta Kozarac, gdje sam se i ja sa svojim bratićem ovog jutra uputio. Auto je jurilo krivudavam cestom niz Hambarine, a konverzacija između nas dva bila je utemeljena šutnjom kojom smo sve govorili. Nizao sam cigaretu za cigaretom, da malo smirim unutarnji nemir, koji me je razdirao na djeliće. Gorčina u grlu me je gušila. Trudio sam se da se saberem. Na jednom dijelu ulice pronašli smo malo mjesta i parkirali auto. Na stotine posjetilaca u bijelim majicama, čekali su na dogovorenom mjestu. Ljudska lica bila su pokrivena bolom i tugom, očajom i patnjom. Među njima prepoznah nekoliko preživjelih logoraša s kojima sam bio mučen u „Bijeloj Kući“, pozdravismo se ćutke, kao da smo čuvali riječi za nešto važnije. Kolona je krenula.

Imao sam osjećaj da cu izdušiti, kad sam stigao na prag zloglasnog logora. Realnost se pretvori u prošlost i sjećanja navreše kristalno jasna. Nemoć mi prostruja kroz tijelo, i osjetih malaksavost. Ali ostao sam na nogama.

Prva slika, moji mučenici i njihova zla lica. Ležim na zemlji zgrčen od bola u svojoj vlastitoj krvi, a oni me udaraju i nogama i kundacima pušaka. Onda me pljuju, psuju, i opet udaraju, udaraju. Sav taj bol osjećam evo opet, kao da se ponovo događa. Oni, zlikovci, pocrvenjelih lica od sunca, zaudaraju smradom alkohola, gaze me kao da nisam čovjek, kao da nemam pravo na život.

Iz unutrašnjosti logora, odjekuju bolni vrsci jadnih ljudi, jecaji koji slute na smrt, krv pršti na sve strane kao da ne pripada nikom. Uvukli su me i bacili u ćošak kuće, a onda Halim bez odjeće ulijeće u sobu, krvav, sav u modricama, sa otvorenim ranama na tijelu. Pred našim ocima su ga ubili da bi nas zastrašili, kao da već nismo bili pod strahom. Halimov leš je danima bio ne pomaknut. Krv se slivala sa zidova kuće, a mi uplašeni zatvorenici, morali smo svi u jednom ćošku sjediti, jedan preko drugog.

Sljedeća slika odvede me do mog komšije Faudina, dok isprebijan leži na podu i nemocno traži pomoć. Mi nismo smjeli niti mogli da mu pomognemo. Izdahnuo je pred našim očima. Ni njegov leš nisu iznijeli iz sobe danima.

Komšija Fikret, bio je toliko udaran da nije bilo niti jednog malog mjesta na njegovom tijelu, a da nije bilo pokriveno krvlju i modricama, ali uvijek je gordo ustajao i pokušavao ostati na nogama. A onda od iznemoglosti jednog dana, srušio se i gledajući u nas ispustio je svoju hrabru dušu.

Vratila mi se i slika sjećanja kada je moj komšija Fadil Sikirić zamolio te ne ljude za kap vode, a oni ga ismijavaju i tuku, a onda ga pred očima sina maloljetnika upucaše u glavu. Rekoše, lakše ga je ubiti nego napojiti. Jedan po jedan nestajali su moji prijatelji, rođaci, komšije. Gomile mrtvih logoraša rasle su oko „Bijele Kuće“, a ja sam sa ostalima sve to gledao i pamtio.

Urezivao sam u sjećanja prozivke imena logorša na strijeljanja, i naređenja „Lezi na pistu“, a onda rafalni odjek i bolni jecaj smrtnika. Onda su birali po fizičkom izgledu koga ce više, duže i jače tući, „Udri ovog, vidi koliki je, majku mu balijsku“ govorili su, a onda jauci i krici, dok logoraš ne padne na tlo. Tada mu je metak u čelo, pa na gomilu sa drugim leševima, koje smo mi logoraši morali da „uspremamo“. Tekla je krv sobama ove kobne kuće, i svakim trenom rađao se novi mejt, novi šehid, a ja sam iako u svom bolu, sve to gledao i pamtio, i evo opet danas i gledam i doživljavam. Jer nedam zaboravu da me pobijedi…

Ovaj logor čiji sam preživjeli svjedok, jedan je od dokaza genocida nad bošnjačkim narodom Bosne i Hercegovine. Na kostima i prolivenom krvlju ljudi koji su izgubili svoje nevine živote stvoren je temelj te genocidne tvorevine, koja želi proslaviti svoje osnivanje na datum 9. januar kada je ustvari zapoceo genocid nad bošnjacima Bosne i Hercegovine 1992. godine.

Kao preživjeli logoraš i svjedok genocida, te svjedok na kakvim temeljima je osnovana ova tvorevina, moja je dužnost da pustim svoj glas negodovanja i bojkotujem ovu namjeru.

Moja dužnost je da ne zaboravim preko 25.000 silovanih majki i sestara, da ne prepustim zaboravu 100.000 ubijenih nevinih bošnjaka, među kojima su i moja dva rođena brata, od kojih jednog još uvijek tražim. Ja još uvijek neznam gdje su njegovi posmrtni ostaci! Njegova duša još nije pronašla smiraj!

Ali uprkos tome, ja i dalje ne mrzim i ne želim širiti mržnju, jer moja duša je čista, ali puna istine koju moram naglas reći. Puna bola i tuge, i žala, i želje za pravdom. Govorim da me čuju i moja djeca, i djeca moje djece, i sadašnje, i buduće generacije, i svi oni koji ne bi trebali dozvoliti da se ponovo desi genocid, i oni koji trebaju da spriječe slavlje genocidne tvorevine, iznikle na kostima načih najmilijih.

9. JANUAR DAN POČETKA GENOCIDA NAD BOŠNJACIMA BOSNE I HERCEGOVINE