NAŠOJ DRAGOJ MAJCI, POSLJEDNJI PUT

Bio je 12.juni 1992. Godine. U stvari bio je to petak, 10.Zu-l-hidze 1412.hidzretske godine, prvi dan Kurban Bajrama. Hambarine su bile središnjim dijelom uništene, a rubni dijelovi još uvijek čitavi. Narod u panici i strahu.

Džamija u Hambarinama onako svjetla i nova, spremna za otvorenje,potpuno spaljena i s njom četvrti tom Buharijine zbirke hadisa koju je tadašnji prijedorski glavni imam a današnji muftja sve Krajine Hasan efendija Makić polahko prevodio i sakrio baš u ovu džamiju, u nadi da će biti sigurnija. I on sam jadan nakon što je otišao da upita šta da radi, jer je Čaršijska džamija sa svojom Čaršijom spaljena i pretvorena u prah i pepeo, odveden u logor smrti. Uzaludni su bili vapaji njegove hanume i pokušaj intervencije kod dotadašnjeg kućnog prijatelja popa Ranka, koji će u jednom trenutku reći muftijinom sinu, tada još dječaku: „Hajde ti sinko kući, neće njemu ništa biti ako nije nizašto kriv?“ A biti *odža u Prijedoru je bilo više nego dovoljno da te proždere mrak, i da skončaš najvećim patnjama koje nečovjek može nanijeti čovjeku.

U takvom ambijentu, Bajrama je ipak bilo, oblivenog suzama i u atmosferi obilježenoj jutarnjim uzdasima kućnih domaćina, tog prostog puka na još uvijek dopola čitavom Mataruškom Brdu. Takav jedan Bajram i petak, osvanuo je i u našoj kući. Kući Rasima Pađana i njegove Velide. Ni slutili nismo da nam je to posljednji zajednički dan u životu i posljednji dan porodične sreće jedne poštene radničke porodice iz Hambarina.

Zlikovci su očito imali namjeru da i oni taj Bajram obilježe na sebi svojstven način. Urezali su duboku ranu u srca tih naših nekoliko hambarinških porodica. Ranu koja još uvijek krvari. Upali su u mahalu i pobili 16 ljudi. Nisu birali. Ubili su do koga su stigli.Moj najboljeg druga golobradog dječaka Almira, mog Kanu, našeg bolesnog Ramiza, bolesnog Hasana , didove Muju, Mehu i Muharema i staricu Hasniju, ali i mog amidže Mersida i njegovog brata, Velidinog Rasima, moga babu.

Toga dana je pretrnula i taj osjećaj nosila svih narednih dana, mjeseci i godina nastojeći ispuniti zavjet dat umjesto bajramske čestitke svom mrtvom Rasimu da će nas, njihovu djecu, spasiti i dati sve od sebe da nas izvede na put pravi.

I tako je i bilo. Nakon muka tih tako vrelih ljetnih dana krvave 1992.godine, sudbina je htjela da završimo u dalekoj Švedsku. U rijetkim trenucima kada bi smo se sastajali, kao što je i uobičajeno kod nas Mataružana, započinjali bi temu „rat“. Nama nikad, ali drugima bi govorila bi kako je često plakala ali da mi djeca ne vidimo. No sretna je bila jer nama, njenoj djeci konačno ništa nije falilo. Svih tih godina pola njenog srca je bilo u Bosni. Pomno je pratila sva dešavanja a posebno one brojne humanitarne akcije trudeći se da je nijedna ne maši. I zaista nije.

Djelila i šakom i kapom i svo vrijeme mislila na svog Rasima.

A onda je doživjela još jedan udarac. Tamo gdje je to najmanje očekivala, u dalekoj Švedskoj u gradu Malmeu u kojem su se skrasili, ubijen je njen mlađi sin i naš najmlađi brat Elvis, njeno mezimče. Bio je to 22.januar 2006.godine. Nikad ga nije prepobljela.

Utjehu je pronašla u molitvi dragom Allahu dž.š. Nije joj bilo teško da u tim poznim godinama života konačno završi školu Kur*ana časnog i učini svoju prvu hatmu poklanjajući je dušama naših Rasima i Elvisa.

Lijepa joj je bila ta Švedska, ali ne radi nje. Ko svaki stariji insan a posebno bošnjačka ratna udovica, uglavnom živa zakopana u svoja četiri zida, svakodnevno je željno očekivala svoje unuke Ajlu,Melinu i Melissu čineći sve da ih ko prava stara majka učini sretnima. Ta ljubav je bila neopisiva. Njih tri i ona. Bože, količinu sreće koju je u tim trenucima osjećala bila bi nemjerljiva.

Tugu koju bi svaki dan njihovim odlaskom osjećala kada bi ostajala sama u svoja četiri zida dtjerala bi listajući fotografije i pričajući onako sama sa sobom i svojim rahmetlijama.

A onda bi dolazili ti dani kada bi krenula za Bosnu. I uglavnom ritualno nakon kraćeg odmora u svojoj kući, podignutoj na na našem starom spaljenom ognjištu, odlazila bi na mezarje. Radovala se svom komšiluku koji se u međuvremenu već bio prepolovio i planirala kako da svoje staračke dane najbolje rasporedi tako da je bude i u Švedskoj ali i u Bosni u kojoj je jedino disala punim plućima.

Ali insan snuje a Bog određuje. Svoju posljednju živonu bitku započela je 30.aprila ove godine. Simptomi nisu u početku ukazivali na ono najgore. No nakon pogoršanja situacije bila je svjesna da je to kraj. Nije htjela da se zna i o tome priča. Pomirila se sa od Boga određenim i čekala taj trenutak, taj neminovni čas rastanka sa ovim i prelaska na bolji svijet. Neminovan ali za nas jako bolan iako još nismo svjesni da naše mame nema.

Bio je ponovo petak, 13.Novembar. Nekako težak i mučan. Nekako sličan onome petku 1992.godine. Otišla je tiho, u nepovrat…

Ostali smo mi, njena djeca i unučad sretni što smo je imali. Svoju mamu, majku…

Draga mama, nadamo se i molimo dragog Allaha da ste zajedno, ti babo i naš Elvis. Volimo te i volimo vas, i nikad vas nećemo zaboraviti.

I kunemo se da ćemo biti najbolji!

Tvoji Elvedin i Azra, tvoja snaha Sabina

i tvoje najdraže Ajla, Melina i Melissa