Društvo, Sudba, Život

”Common Ground” – pozorišna priča o nama u Berlinu

Foto: Maxim Gorki

Kultura i sjećanje su dva pojma koja je na prostoru bivše Jugoslavije teško spojiti. U Bosni i Hercegovini pogotovo. Kao i sve ono što se pod ova dva pojma podrazumijeva. Pogotovo kad je kultura “kontaminirana”. Ili se sjećamo a pritom smo “nekulturni”, ili kulturno izbjegavamo sjećati se na pravi način. Ratne prošlosti pogotovo.

Piše: Sudbin Musić

Foto: Maxim Gorki

Foto: Maxim Gorki

Iz naše perspektive teško je zamisliti Bošnjakinju rediteljku iz Sarajeva, perfektnog poznavaoca prilika u nekom od brojnih bjelosvjetskih postkonfliktnih područja, kako s grupom mladih iz takvih područja na bini u Beogradu oslikava sav horor ratova i poslijeratnih procesa “normalizacije” međuljudskih odnosa, mjesecima puneći salu publikom, personificirajući tragediju rata i dajući joj obrise krajnje ljudskog. I obrnuto.

Upravo je to uradila Yael Ronen, izraelska rediteljica, s ansamblom čuvenog pozorišta “Maskim Gorki” u Berlinu baveći se nama. Predstava je premijerno izvedena 14. februara. Do sada su je, bez duge šutnje na kraju ali uz “standing ovations” pogledale hiljade građana Berlina kao i brojni kulturni i javni radnici i lica društveno-političke svakodnevnice u Njemačkoj. U publici se tako našao do suza ganut bivši pastor a sadašnji predsjednik Njemačke Joachim Gauke. Dio predstave je 7. maja u okviru manifestacije obilježavanja početka Prvog svjetskog rata pogledala i njemačka kancelarka Angela Merkel.

image

U ansamblu je osim Nijemca Nielsa Boermana i Izraelka Orit Nahmias, te petero mladih ljudi s područja bivše Jugoslavije: Dejan Bućin, Jasmina Musić, Aleksandar Radenković, Mateja Međed i Vernesa Berbo. Realizaciji ovog pozorišnog komada prethodio je zajednički istraživački put u Bosnu i Hercegovinu, tačnije u Sarajevo, Mostar i Prijedor.

“Okupila nas je Irina Szodruch, dramaturg predstave. Naime, nakon konačne odluke o radu na predstavi počela je potraga za glumcima. Aleksandar Radenković, koji je kao član ansambla Maksim Gorki bio dio predstave, predložio je mene. Nakon sastanka s dramaturgom predlagao sam razne kolege, među kojima i Mateju”, za Novo vrijeme govori Dejan Bućin.

Susreti

Na audiciji su se prvi put susrele Prijedorčanke Jasmina Musić i Mateja Međed. Jasminin otac Razim, poznati prijedorski doktor psihijatrije, ubijen je u ljeto 1992. godine, dok je Matejin otac u to vrijeme bio srpski vojnik. Susret ove dvije djevojke, njihova iskustva tokom susreta, zajedničkog putovanja u Prijedor i ono što su njih dvije prenijele na binu čini krunu onoga što je postigla Yael Ronen.

“Tekst je rezultat našeg zajedničkog rada, istraživanja, naših iskustava, naših priča, osjećanja, kao i našeg putovanja u Bosnu”, kaže nam Dejan te dodaje: “U periodu od nekoliko nedjelja uglavnom smo sjedili za stolom i prikupljali materijal od kojeg je na kraju nastao tekst. Tokom putovanja imali smo zadatak da pišemo kratke tekstove o tome šta smo vidjeli, doživjeli, osjećali… Sve to, pomiješano sa sjećanjima i ličnim pričama i pristupima uz malu dozu fikcije i pozorišnih okvira, čuje se i vidi na sceni.” Autobiografski prodirući u južnoslavenski haos sjećanja, emocija i predrasuda u potrazi za “zajedničkim”, oni publiku izlažu kolektivnoj terapiji, što ona, svaki put nakon održane predstave, a u razgovorima s ovim mladim talentiranim ljudima i potvrđuje. U tim prilikama posebno su upečatljiva javljanja gledalaca s područja bivše zajedničke domovine.

Sam početak komada odnosi se na raspad nekad zajedničke domovine u kojem svako od njih, krajnje ironično, opisuje turbulentna dešavanja u zemlji, šokantna iskustva koja je prošao te taj spoljnji svijet i međunarodnu zajednicu čiji “lik i djelo”, kako tad tako i danas, svojom ulogom u predstavi demonstrira upravo Niels Borman. Vernesa, naprimjer, živi u Sarajevu u kojem tokom opsade traži televizijski signal kako bi se uvjerila da ceremonija otvaranja Olimpijskih igara u Barceloni neće biti održana jer olimpijsko Sarajevo gori. Mateja i Jasmina su još male djevojčice čije će djetinjstvo obilježiti gubitak očeva. Dejan je još u Novom Sadu u kojem ga roditelji pokušavaju zaštititi od užasa dešavanja oko njih. Koktel emocija. Suze i smijeh. Dvije decenije kasnije, nakon izbjegličkog odrastanja u Njemačkoj, spojit će ih teatar “Maksim Gorki”.

Drugi dio predstave se upravo odnosi na analizu njihovog pohoda Bosni. Svako iz svog ugla, krajnje emotivno i beskompromisno, publici prenosi doživljaje s ovog puta. Za Jasminu je to bila bolna konfrontacija s procesom identifikacije tijela iz masovne grobnice Tomašica i nade da će konačno pronaći oca Razima. Za Mateju, susret s rodnom grudom u kojoj je za nju ostala neriješena dilema i milion neodgovorenih teških pitanja koje bi rado postavila svome ocu, prijedorskom Srbinu. Vernesa, sad iz nekog drugog ugla, ponovno posmatra grad svoje izgubljene mladosti – Sarajevo. Posebno dirljivi trenuci koji su na svako od njih ostavili neizbrisiv trag bili su susreti sa žrtvama rata.
Gotovo cijelim tokom predstave u pozadini se putem videoprojektora prikazuju užasi rata, ali i trenuci zabilježeni tokom putovanja. Trenutak susreta mladog Srbina Aleksandra Radenkovića s Bakirom Hasečić, presonifikacijom borbe za prava žena žrtava rata u Bosni i Hercegovini, ključni je ako govorimo o procesima sučeljavanja s prošlošću, pomirenja i normalizacije međuljudskih odnosa i onome što je od toga perfekcionistički uneseno u pozorišni komad koji će, nadati se, uskoro moći pogledati i bosanskohercegovačka ali i publika širom bivše Jugoslavije čemu se nada i Dejan.

Samorefleksija

O tome koliko je na sve njih utjecala sama predstava i cijeli proces njene realizacije koji je prilično dugo trajao, Dejan nam kaže: “Mislim da je cio proces ostavio jak trag na sve nas. Ipak je naš rad bio neka vrsta grupne terapije. Svako se uputio na neki svoj put i suočavao se s nekim svojim demonima, sjećanjima, traumama i sudbonosnim događajima.

Sudbin i Jasmina

Sudbin i Jasmina

Jasmina Musić je nakon više od dvije decenije zajedno s ansamblom posjetila rodno mjesto svoga oca, Čarakovo kod Prijedora, te mezarje i spomen-obilježje na kojem je uklesano njegovo ime a gdje će, ako ga ikad nađe, Razim biti sahranjen. Jasminina životna priča je i najbolnija u ansamblu. O samoj predstavi nije htjela govoriti mnogo, no s Dejanom se uglavnom o svemu slaže. U nadi da će uskoro ansambl gostovati u Bosni, našim čitaocima poručuje:
“I ostvarivanje jedne posebne umjetničke distance prema nekim veoma ličnim momentima može biti veoma produktivno. Ovo služi procesu spoznaje takozvanih poluistina s kojima se tokom odrastanja konfrontiramo. Uz pomoć viđenja drugih mogla sam preispitati i promijeniti svoja viđenja o mnogočemu. Tim prije, mi, poslijeratna generacija Bosne i Hercegovine, još više smo u obavezi da povedemo dijalog kako ne bismo činili iste greške koje su počinile generacije prije nas, a od kojih je najveća mržnja jednih prema drugima. Na nama je obaveza da gradimo nove mostove.”

Novo Vrijeme

Leave a Reply